Vrijeme je da se atenska saga privede kraju. Treći je dan naše grčke avanturice bio pravi turistički – u svakom smislu riječi. Ranije ustajanje i pravac na ono na što sigurno prvo pomislite kad se sjetite Atene – Akropolu.
Dobra je vijest da nema šanse da je mimoiđete, kao ni Eiffelov toranj u Parizu, a nešto lošija da – ako pođete u toplijem dijelu godine – zaista morate poraniti da se ne pretvorite u meso s ražnja – na Akropoli je naime vruće. Jako. No ugodno su iznenađenje golemi automati s bočicama vode koji se nalaze točno pred ulazom. Pola litre vode košta cca 3 kn. Meni, navikloj na dubrovački sistem ‘oderi-turista-gdje-god-možeš’, to je bilo poput fatamorgane.
Ako budete imali priliku, za obilazak Akropole priključite se nekoj grupici i vodiču. Tako možete izvući puno više same od šetnje uz monumentalno kamenje. Naša je vodička pošteno odradila turu, objasnila nam sve od mitologije do povijesti i dalje i taj mi je dio puta bio jedan od najzanimljvijih. Ne pitajte me da vam sad sve to ponovim jer će se u protivnom ovaj post pretvoriti u nekakav krnji udžbenik iz povijesti za peti razred prepun netočnih navoda. Godine mi nikad nisu bile jača strana.
Ali ono što vam mogu reći jest da od tolike šetnje… čovjek ogladni. Rezervirali smo bili prethodno mjesto u restoranu Strofi koji se nalazi blizu Akropole. Cijene u njemu nisu onako pristupačne kao u dva o kojima sam vam prethodno pisala, ali ovaj restoran i pretendira na nešto drukčiji i više fensi šmensi profil (mada to još uvijek nije fine dining u ekskluzivnom smislu). Pogled je divan (Akropola na dlanu), posluga iznimno ljubazna (nose čak i odijela usred ljeta što je udarilo na moju suosjećajnu stranu), a hrana bez ikakve zamjerke.
Jeli smo sarmice od vinove loze u umaku od jaja i limuna, kruh sa češnjakom, izvrsne punjene rajčice (u njima su bile riža, luk, češnjak, kopar, peršin, pinjoli i grožđice), bakalar s povrćem u umaku i stifado (Andrea ima odličan recept). Sigurno vam je jasno da smo se od svega toga prilično najeli. No, kako sam na meniju vidjela galaktoboureko (mliječnu pitu s grizom prelivenu slatkim šerbetom), nije bilo šanse da i to ne isprobamo. Osim toga, računali smo da je restoran ipak onako, finiji, pa da nas neće ni zatrpati nekim prevelikim komadom. Čim vam sve ovo pričam, jasno vam je da smo bili u krivu.
Na stol je sletio ogroman komad.
Nismo se dali. Da u zemlji Ahileja, Herakla i ostale ratničke kompanije posustanemo pred običnim komadom kolača? Ne bi išlo. Još smo malo sjedili na terasi, odmarali noge, a žličicu po žličicu zajedno smo mi tom komadu došli u kraj.
Uostalom, trebalo nam je ionako još energije za sve što nas je taj dan čekalo – obilazak Nacionalnog arheološkog muzeja i Muzeja Akropole (predivan, moderan i po mom mišljenju nezaobilazan) i večernje penjanje na brdašce Lycabettus – najvišu točku u gradu (270 m nadmorske visine).
Iako do vrha možete žičarom (ne očekujte spektakularnu vožnju, ide se nekakvim tunelom i prođe u tili čas), već se možete učlaniti u amatersko alpinističko društvo samo dok dođete do žičare. Stepenice, pa još stepenica i onda opet stepenice. Na vrhu je crkvica sv. Jurja u koju smo čak i supjeli zaviriti jer je ondje kad smo došli u punom zamahu bilo pravo Big Fat Greek Wedding. Isplati se taj kardio trening jer s vrha stvarno puca predivan pogled.
No vratimo se hreni. Kolač koji smo probali u Strofiju doživio je i svoj kućni remake. Pravila sam ga prijateljima za jednu grčku tematsku večericu (tako je bilo najlakše – počneš s mezama (uključujući namaz od dimljenih patlidžana), nastaviš sa ćuftama, a zaokružiš mliječnom pitom), a mislim da bi svakako bio red da se ponovi još koji put. Recept sam pronašla ovdje i nisam puno eksperimentirala.
Odričem se svake odgovornosti za šećerne udare i dodatne kilograme. Ali ovo je stvarno predobro. Samo nemojte pretjerati da vas ostatak života ne moram nositi na savjesti.
PITA
- 5 jaja
- 1 žlica ekstrakta vanilije
- 1 l mlijeka
- 160 g šećera
- 120 g fine pšenične krupice (griza)
- 50 g maslaca
- 1 paket kora za savijače
- 100 ml rastopljenog maslaca
ŠERBET
- 400 g šećera
- 700 ml vode
- kora neprskanog limuna (u traci)
- 1 žličica limunova soka
- Lagano istucite jaja i ekstrakt vanilije.
- U drugom loncu stavite mlijeko i šećer na laganu vatru.
- Postupno dodavajte griz i neprestano miješajte, dok se smjesa ne zgusne. Maknite lonac s vatre.
- Sasvim polagano i ne prestajući miješati dodavajte istučena jaja. Bitno je da ovo radite sasvim polako kako se jaja ne bi skuhala i pretvorila u kajganu.
- Naposljetku dodajte i maslac te miješajte sve dok se ne rastopi u kremi.
- Pustite kremu da se prohladi, miješajući s vemena na vrijeme kako se ne bi stvorila korica na vrhu.
- Zagrijte pećnicu na 180°C.
- Uzmite kalup promjera 26 cm (ili neku posudu – nije proporučljivo da ima odvojivo dno).
- Redajte kore jednu po jednu, a svaku premažite rastopljenim maslacem. Dno kalupa prekrijte sa sesam ili osam kora. Kore trebaju visjeti malo preko ruba kalupa.
- Ulijte kremu.
- Kremu prekrijte sa šest do sedam kora. Svaku premažite maslacem. Na vrhu zarežite kore u šnite (kako ćete ih rezati kasnije i to samo površinski, ne duboko!), a višak kora odrežite (ako imate neke kuhinjske škare – tako će biti najlakše).
- Premažite vrh pite maslacem, poprskajte vodom i pecite 30 do 40 min dok vrh ne postane zlatnožut.
- U međuvremenu stavite sve sastojke za šerbet na srednje jaku vatru i kuhajte 5 min, dok se šećer ne rastopi. Dodajte limunov sok i kuhajte još 3 min.
- Kad izvadite pitu iz pećnice, polako je prelijte šerbetom. Ostavite je da se potpuno ohladi i dok ne upije šerbet.
- Čuvajte je u hladnjaku.
10 komentara
korak 4 se radi dok se griz kuha ili nakon što se skuha?
Odlično pitanje, u žurbi sam preskočila napisati. Pojasnit ću (prvo se makne s vatre). Hvala!
Ovo je genijalno, ide u bookmarks 🙂 falili su mi tvoji postovi 🙂
Što jest, jest. Jako je dobro 🙂
Bit će postova, malo sam usporila ritam, ali previše je posla sa školom i svim 🙂
Znam da sam ti već bila negdje komentirala, zaboravila sam gdje i evo sjetih te se danas,tražim taj komentar da vidim jesi li mi odgovorila,ali nisam našla 🙁
Eto, dakle, da ponovim… Pratim te još uvijek i zapravo mi je drago da si uspjela, jer mogu reći da te pratim od početka (makar ne inteznivno kao na početku, ali bože moj) i moram priznati da si zaslužila to jer vidim da ljubav koji ti imaš prema kuhanju i hrani, rijetko tko ima.
Želim ti sreću i da nastaviš sa entuzijazmom kakav si imala na početku, zato što te upravo zbog toga pratim tako dugo! 🙂
I da, čujem da izlazi knjiga? Ili sam nešto krivo pokopčala… Ako je istina, čestitam od srca!
Za kraj, moram ti reći da sam praktički odrasla uz tvoj blog i kad sam vidjela članak u dobroj hrani i ime ‘da mi je nešto slatko’, nekako mi je bilo toplo pri srcu 🙂
Tvoja Svežderica :*
Draga moja Svežderice,
jesi komentirala si već i to ti čak mogu reći i gdje 🙂 (http://damijenestoslatko.dobrahrana.jutarnji.hr/slatko/keksi-i-mali-slatki-zalogaji/suhe-sljive-u-cokoladi)
Jako me veseli kad vidim da se pojavi komentar nekoga od “starih” – odmah mi je osmijeh na licu (i kao što ti kažeš, toplo u srcu). Čim sam ugledala ovaj, sva sam ga ushićena pokazala VIP-u 🙂 pa ti još jednom hvala na tako lijepim riječima.
Ima svakakvih planova, još ima jako puno upitnika u zraku, ali uglavnom – svašta se kuha (i u doslovnom i u prenesenom smislu). Kako sam malo praznovjerna, ne govorim o stvarima prije nego što su 100% sigurne pa ću se i s dva projekta koja se kotrljaju još malo strpiti 🙂
Nadam se da si mi ti dobro i da se opet tipkamo 🙂
AM :-*
Drago mi je da sam te razveselila!
Ja sam dobro, guram kako znam i umijem, ništa drugo mi ne preostaje…
Držim ti fige za projekte i moram ti reći da se veselim ko malo dijete 😀
:*
Hvala ti!! 🙂 Baš jako veseli vidjeti te i ovdje 🙂
[…] divni recept pronašla sam na blogu Da mi je nešto slatko. Na prvo čitanje pobudio je moju znatiželju […]
Jako fino, a uz to i vrlo brzo i jendostavno. Hvala na receptu Ana-Marija!