Lijepo je nekad pogledati na putovanje ovako s vremenskim odmakom, kao da ti se vrti filmić pred očima, pa onda neke scene bljesnu malo jače nego neke druge. Drugi dan našeg atenskog putovanja pun je takvih bljeskova. [skoro da te oči zabole; nije za epileptičare]
Ulica Atinas, ona ista kojom smo se šetali prethodne noći, ujutro dobiva neko sasvim novo, užurbano, dnevno lice. Za razliku od make-upa, Atena je za mene dramatičnija danju nego noću. Na ulicama koje su prethodne noći bile puste, sad su odjenom posvuda tutnjili auti, motoristi od kojih polovica ne nosi kacige, na svakom koraku ulični štandovi i ljudi koji voće prodaju iz automobila.
Prvo što nas je zanimalo: tržnica. Ono isto prazno i gluho (ali srećom dobro osvijetljeno) mjesto od prethodne večeri po danu je također neprepoznatljivo. Najzanimljiviji je – bez dileme – dio gdje se nalaze mesari. Ljudi moji, vi tu razinu buke ne možete zamisliti ni na najžešćem koncertu. Mesarski heavy metal. Dozivaju, viču, samo što ne potežu za rukav. A, kao što po slici vidite, vole i malo baciti oko.
I na prebogatoj ribarnici je slično, ali ipak mrvicu mirnije.
Dio s voćem i povrćem i začinima toliko je tih da (u ovom kontekstu) nije vrijedan ni spomena.
Ali tik uz tržnicu privukao nas je ogromni natpis Big Bazaar.
E, ako vas put ikad nanese u Atenu, po mom je mišljenju ovo zanimljivije od Akropole. Dakle, približili smo se nekoj hrpi starina izloženoj ispred vrata.
Kao što to obično biva, nema čega nema. Jedan stari telefon, milijun figurica, kolekcija štapova za hodanje, neizostavni porculan i neke krpice, sve izmiješano i nabacano. Pitali smo se koliko im samo vremena treba da to sve iznesu van svaki dan, a onda nas je prodavač pozvao unutra.
Za nama je ušlo i neko dvoje Amerikanaca, jednako znatiželjih kao što smo bili i mi. Dvije prostorije prepune od poda do plafona svega i svačega. OK, nevjerojatna količina stvari. Već ti je malo svega previše. Kad kaže lik odjednom da imaju još toga gore. Da skratim priču, cijela je kuća kr-ca-ta, toliko da te prolazeći uskim prolazima među svim tim čudima strah da nešto ne prevrneš.
Nije se znalo tko je u većem čudu, mi ili oni Ameri. Samo smo se svi međusobno pogledavali i smijuljili. Kad sam konačno došla do dijela s tanjurima, bilo je toliko toga da sam od silnoga izbora odabrala jedan jedini, cjenkala se tako da se ni najstariji starosjedioci Hrelića ne bi posramili (to sam sposobna samo u inozemstvu, inače me to sram) i pobjedonosno izašla.
-Otkud vam sve ovo? pitam ja.
–My magic [u prijevodu očito: čarobna desna ruka-lijevi džep], odgovara prodavač koji nam je kad je čuo da smo Hrvati – onako usput – objasnio kako mu je rođak završio u zagrebačkom zatvoru. Da se Linić dohvati njegove trgovine, i on bi.
Tog smo se dana šetali po centru, po Plaki i Monastirakiju, četvrtima koje se nalaze tik uz Akropolu. Htjedosmo ići u jednu tavernu u kojoj smo opet poljubili vrata pa smo umjesto toga ušli u Brettos, bar koji se nalazi odmah vrata do. Kakav prizor – taj su nam dan očito bila suđena mjesta krcata od poda do plafona – ovaj put bila je riječ o likerima domaće izrade.
Sve jedan do drugoga u šarenim bocama. Obiteljski biznis, kako nam je objasnila i više nego ljubazna žena za šankom. Trebalo je naravno nešto popiti. Po mogućnosti nešto ljubičasto (sad mi je žao što si nisam kupila jednu bočicu za doma – slatkasti, pravi ženski liker, neka mješavina, ubijte me, zaboravila sam čega sve unutra ima).
Nakon još malo šetnje, glad je ipak pobijedila i morali smo posustati. Vratismo se u istu ulicu u kojoj smo večerali prethodnog dana i sjeli u susjedni restoran, Sholarhio. Na tom se mjestu jedu samo meze i imaju zanimljiv sistem – konobar ti na velikoj tacni donese sve što imaju taj dan [vidi dolje], a ti izabereš koliko komada hoćeš. Cijena za nas dvoje (5 vrsta meza, desert i kava): 30 eura. Odabrali smo pikantni sir, tzatziki, kobasice, riblji namaz i ćufte. Divota.
Bile su toliko dobre da sam odlučila i doma pokušati nešto slično i mislim da će se udomaćiti na meniju. Recept sam pronašla na divnom blogu s grčim receptima Souvlaki for the Soul i nisam ništa mijenjala, osim oblika ćuftica (kod njega su duguljaste, kod mene okrugle) i malo kraće pripreme. Dakle, sve zasluge idu njemu (zapravo autoru kuharice Vefa’s Kitchen iz koje je on preuzeo recept). Mislim da ću sljedeći put u umak ubaciti još koju suhu šljivu i možda još malo vina.
ĆUFTE
- 2 deblje šnite (jučerašnjeg) kruha bez kore
- 80 ml crnog vina
- 1 manji ljubičasti luk, sitno nasjeckan
- 2 češnja češnjaka, protisnuta ili sitno nasjeckana
- 4 žlice sitno sjeckanog peršina
- 500 g mljevene govedine
- 1 jaje
- ½ žličice mljevenog kumina
- sol i papar
Za umak od rajčice
- 4 žlice maslinova ulja
- 1 manji luk, vrlo sitno nasjeckan
- 1 češanj češnjaka
- 500 ml pirea od rajčice
- 1 žličica cimeta
- sol i papar
- Najprije pripremite ćufte. Namočite kruh u vinu. U drugoj posudi pomiješajte sve ostale sastojke pa dodajte i kruh kad upije vino. Dobro izmiješajte i stavite u hladnjak na pola sata (mješavina će biti prilično mekana).
- Za umak na maslinovu ulju propršite luk i češnjak dok ne omekšaju i ne postanu staklasti. Zatim dodajte rajčicu, cimet, sol i papar i kuhajte na sasvim laganoj vatri dok se umak ne zgusne.
- Izvadite meso iz hladnjaka i oblikujte ga u kuglice.
- Na odvojenoj tavi ugrijte malo maslinova ulja pa propržite ćufte po dvije minute sa svake strane dok se potpuno ne ispeku.
- Stavite ćufte u umak, izmiješajte i pustite da se lagano krčkaju još 5-10 min.
- Poslužite s rižom, pireom ili bulgurom/kuskusom.
