Slatko od bresaka – Atena 4/4

by Ana-Marija

Jasno vam je koliko ovaj tekst zapravo kasni kad je u ovom trenutku skoro pa bliža sljedeća sezona bresaka nego što je ova koja je prošla. Ali neka, godina dana brzo prođe, govorio je neki moj stari dundo kojeg nikad nisam upoznala, a kojeg cijela obitelj zdušno citira u situacijama sličnima ovoj.

Prije nego što se bacimo na druge teme i druge kutke kugle zemaljske, red je da zapakiramo i grčku avanturu. Zadnji dan putovanja uvijek je neka mješavina iščekivanja, veselja i blage sjete. Kad su prije prošla četiri dana?

Vjerovali ili ne (a mnogima koji me poznaju to će biti teško za povjerovati) – moj je zadnji dan u Ateni započeo posjetom Olympiakosovom stadionu. Sjeli smo na metro i vozili se jedno pola sata dok nismo stigli u južni dio grada koji se nalazi na samoj obali. Oko stadiona, sve se crveni. Naravno, poljubili smo vrata jer nismo provjerili kad se može ući, ali bilo je zanimljivo osjetiti totalnu promjenu u gradskoj klimi. Slično je i kad se približite Maksimiru.

Kad smo se već zatekli u Pireju, produžili smo i do Mikrolimana (ime doslovce znači “mala luka”). Prepuno restorana, taverna i kafića, ali za mene ne baš previše upečatljivo. Déjà vu. Najzanimljiviji mi je dio bio trenutak kad sam ugledala neku reinkarnaciju svoje mame. Otkud ti tu? samo što nisam izvalila i na glas. Na vrijeme sam se zaustavila. Sve u svemu, zgodna šetnjica, ali preživjeli bismo i bez nje.

Vrijeme je bilo da se nešto i pojede. Ha. Vratili smo se u Atenu i potražili mjesto koje nam je preporučio konobar iz restorančića u kojem smo bili prvu večer. Lanac pečenjara restorančića kojih ima po cijeloj Ateni (a mislim i šire) zove se Ladokolla i tamo stvarno morate – ali baš ono morate – poći. Ne toliko zbog gastro doživljaja (mada je meso odlično), koliko zbog što bi susjedi rekli, meraka.

Najbolje će biti da kao i mi sjednete u prvi taksi koji naiđe (cijene su kao u Zagrebu) i da se prepustite vozaču. Ovaj naš bio je prilično namrgođen sve do trenutka dok ga nisam pitala koji to vrag prevrće po rukama (izbor riječi bio je ipak nešto finiji). Svugdje po Ateni – na ulici, u metrou, u restoranima pa čak evo i u taksiju za vrijeme vožnje viđala sam ljude koji po rukama vrte nešto nalik maloj krunici. Objasio mi je da to nema nikakvo religijsko značenje nego da ljudi tim lančićem zapravo krate vrijeme. Sudeći po količini viđenih “krunica” – nervozan neki narod.

No vratimo se Ladokolli. U par riječi: nas dvoje i stotinu Grka. Bila je nedjelja, svi su se sjatili na ručak, muzika je bila nekakva grčka cajka. Na upit za jelovnikom na engleskom samo što nije nastala panika. Stavili su nam papirnati stolnjak, donijeli vino u nekom mini bakrenom vrču za koji sam ih poslije preklinjala da mi ga prodaju, ali nije bilo šanse i ostavili nas da kontempliramo što da jedemo. Oko nas grčko gorje – ali ne mislim pritom na krš i planine, nego na omanja brda hrane i salate koja su se nalazila na tanjurima gladnih nam susjeda za stolovima. Odlučili smo ipak preskočiti testise neke životinje koji su na meniju figurirali popraćeni smajlićem i napomenom da za objašnjenje pitamo na šanku i bacili smo se na janjetinu radi koje smo i došli. Ni salata sa “nice sauce” u tome nas nije poljuljala.

 

 

Tanjura nema, samo papir. Ali nije nam tanjur ni trebao. Kad malo bolje razmislim, uopće se ne bi uklapao u cijelu tu priču. Janjetinu i jest najslađe jesti rukama. Prionuli smo na posao i odradili taj heraklovski zadatak. Platili smo cijelo zadovoljstvo za nas dvoje neka 24 eura i jedva dišući otišli nazad u centar.

Na Monastirakiju (jednom od središnjih i turističkih dijelova grada) potražili smo slavnog postolara-pjesnika, zaključili da je riječ o vrhunskoj navlakuši za turiste (što se dalo fino razabrati po broju Amerikanki koje su čekale na red kao djeca na cijelpljenje) i produžili dalje. Šetnju smo zaokružili zaleđenim grčkim jogurtom sa svakakvim dodacima i preljevima. Šlag na kraju.

 

A poviše šlaga nekad dođe i ona jedna crvena trešnja. Upravo je to bio naš odlazak metroom do aerodroma. Kako smo i više nego savjesno kupovali dnevne karte za metro i pritom niti u jednom momentu nismo naišli na kontrolora, oboma nam je palo na pamet da možda malo švercanja do aerodroma i ne bi bilo strašno. Kontemplirali smo o tome (očito istodobno) u tišini vukući kofere. VIP je prvi progovorio, a ja baš i nisam bila sigurna što da mu kažem.

‘Ma znaš što, pitat ću ja nekoga koliko su tu česte kontrole nedjeljom.’

‘OK, ja te čekam ovdje.’

Par minuta poslije gromki smijeh. Čak ni usred atenskog metroa nema sumnje: VIP. ‘Dođi ‘amo!’ Eto mene i kofera kad tamo imam što i vidjeti. VIP i tri kontrolora. Pa što je bilo? A eto, ja sam pitao ima li se smisla švercati, pa me ovaj nije razumio, pa sam mu ja išao objasniti na što mislim.

‘You know, the control…’

‘And what do you think; who am I?’

Pogled na torbicu oko struka bio je dovoljan. Kontrolor, naravno. Pravili smo se neuki i naivni kao Vidošević pred novinarima, kupili smo kartu i umirući od smijeha stigli na aerodrom.

Okus Grčke prizivala sam poslije raznim kombinacijama (1,2,3), a dok je bilo bresaka radila sam i slatko. Grci rade slatko od svega mogućega – dunje, višnje, breskve itd. i miješaju ga s jogurtom. To je jedina vrsta voćnog jogurta koja mi se zaista i sviđa (mada po okusu može proći i onaj ultrakemijski Dukatos s bademom i pistacijom). Osim toga, slatko se pojavljuje i na jelovnicima u restoranima, a možete ga kupiti i u slastičarnama koje prodaju zamrznuti jogurt.

S obzirom na to da breskve sad nisu u sezoni, nešto slično možete pokušati s  dunjama. A onda kupite jedan grčki jogurt, i poslužite ga sa žličicom do dvije slatkog. U prijevodu – imate spreman desert kad god poželite.

  • 630 g šećera
  • 250 ml vode
  • 2 vanilin šećera
  • 650 g bresaka narezanih na osmine
  • 250 ml vode
  • 1 žlica limunova soka

 

U lonac stavite šećer, vanilin šećer i vodu pa pustite da se šećer otopi i da provri. Potom dodajte breskve.

Na srednje jakoj do slaboj vatri pustite sa se breskve kuhaju u sirupu dok breskve ne omekšaju, a dok se šećer i voda ne pretvore u gusti sirup. To će trajati otprilike 40 min.

Maknite slatko s vatre i dodajte mu žlicu šećera.

Napomena: Ako ćete ga iskoristiti u narednih 10-ak dana, spremite ga i držite u hladnjaku. Ako ga namjeravate čuvati dulje, pobrinite se da su vam staklenke propisno sterilizirane. Ako ga budete čuvali dulje, a on se u međuvremenu stvrdne i kristalizira, to nije razlog za opću histeriju. Samo mu dodajte još malo vode i ponovno ga prokuhajte.

 

Što kažete na ovo?

0 komentara

Tamara 25/11/2013 - 17:41

Od srca i do suza sam se nasmijala pitanju upućenom kontrolorima :))) I desertić izgleda mljac!

Reply
Felicity Good 01/02/2014 - 19:37

Divan blog! Isprobala sam nekoliko recepata i s nestrpljenjem išćekujem nove:)

Reply
anamarija 13/02/2014 - 12:10

Jako mi je drago to čuti! 🙂 Novi stižu uskoro 🙂

Reply

Ostavi komentar