Tjestenina s umakom od rajčica, kima i smokava

by Ana-Marija

 

Nakon što je moj tečaj u Londonu završio, bilo mi je ostalo par dana koje sam posvetila svim stvarima koje sam htjela napraviti, a prije toga nisam stigla (pola je naravno ostalo neobavljeno pa će strpljivo sačekati sljedeću priliku).  Na mojoj „to do list“ bila je i stavka „ne umrijeti od gladi“ pa sam tako obišla i pokoji restoran. Moj prvotni odabir za ovaj dan u kojem sam se pošteno našetala, kako podzemnom, tako i nogama, bio je jedan drugi restoran, ali taj je draguljčić bio zatvoren u vrijeme kad je meni odgovaralo pa sam se zaputila drugamo. Odredište: dio grada pod imenom Clarkenwell.

Nije na mene ostavio baš predubok utisak, onaj dio kojim sam prošla djelovao mi je poprilično gol i otuđen, nigdje malih trgovina, nigdje slučajnih prolaznika, sve neke visoke zgrade od granita kojima nedostaje šarma (za razliku od primjerice Shoreditcha gdje sam isto naišla na čitav niz poslovnih zgrada koje ipak nisu djelovale tako hladno). Od stanice podzemne željeznice Farringdon zaputila sam se istoimenim Farringdon Roadom. Tiha popdnevna šetnja nezanimljivim dijelm grada, skoro pa nigdje nikoga.

Na broju 34-36 u ulici Exmouth Market (puno toplijoj i srdačnijoj od ostalih kojima sam prošla) čekao me Moro. To je restoran kojem su vlasnici muž i žena istog imena – oboje se zovu Sam Clark (malo nezgodno kad stižu računi i sl. zar ne?) i zaljubljenici su u mediteransku kuhinju, i to naročito u španjolsku kuhinju s arapskim utjecajima.

Nisam došla u pravi čas kako bih probala što nudi pravi meni jer su u to doba dana posluživali isključivo tapas, ali sam krajičkom oka uspjela uhvatiti nešto možda još zanimljivije: intimnu atmosferu restorana u vrijeme kad nema gužve. Vrijeme je bilo sunčano, u čemu je cvijeće na terasi vidno uživalo.

Kad sam kročila unutra, prvo što me dočekalo bilo je nešto poput scene iz filmova: na posebnoj je anatomski oblikovanoj stolici jedan stariji čovjek masirao neku djevojku. Bio je obučen kao da je ispao iz neke scene o talijanskim imigrantima u SAD-u. Sive hlače od odijela, modra majica s bijelom prugicom duž kragne, crne cipele u kojima bi se moglo na ples, sijeda brižno počešljana kosa. Očito je znao što radi jer su djevojci kosti krckale, a ustala je s osmijehom na licu. Imala sam strašan poriv da ih slikam, ali nisam znala bi li to bilo ok. Sad mi je žao što nisam, ali već je gotovo. čovjek je odavno sklopio tu svoju čarobnu stolicu i otišao, a ruku na srce, nisam ni ja baš blizu…

Dakle, na raspolaganju mi je bio maleni plastificirani meni s popisom brzih zalogaja koje sam mogla dobiti u to doba dana. Dok sam čekala donijeli su mi domaćeg kruha s malo maslinova ulja i krupnu morsku sol. Taman da primiri onog vraga što je zavijao u mojim crijevima. Nije mi dugo trebalo: odlučila sam se za prženi chorizo i pikantni krumpir na španjolski način. Dok sam čekala, promatrala sam kuhare kako se druže i jedu (kad ste to vidjeli – ovi na našoj obali obično od vlastite hrane bježe kao vrag od tamjana), kako im kroz veliki stakleni prozor mašu prolaznici, kako se konobari došaptavaju i kako na neki tihi način svi uživaju u tom smirenju pred oluju. Prema onome što sam čula, restoran je u vrijeme ručka i večere potpuno pun, a unutra ima mjesta za stotinjak osoba.  S obzirom na to da sam bila jedina unutra (bilo je još nešto ljudi vani), na mene nisu obraćali preveliku pozornost.

Chorizo i krumpir bili su taman kako treba – dobro začinjeni, topli i posluženi u pomalo okrnutim keramičkim zdjelicama, imali su onaj domaći štih. Dobra hrana bez puno kompliciranja.  Dok sam uživala u pikantnim okusima, vidjela sam da na početku dugog šanka stoje tri kuharice čiji su autori vlasnici restorana. Konobarica mi ih je ljubazno donijela i meni je trebalo sto godina da odlučim koju bi. Izbor nije bio lagan, ali na kraju je pao na Moro East, posljednju u nizu njihovih kuharica. Činilo mi se da ću s njom zajedno doma odnijeti dijelić te atmosfere tihog zadovoljstva.

Vraćajući se istim onim Farringdon Roadom, činio mi se malčice (ali samo malčice) bližim. Možda je onaj prvi osjećaj imao više veze s osjećajem praznine u mom želucu nego s prazninom ulice?

Bilo kako bilo, današnji je recept prilagođen upravo iz kuharice Moro East. Krenula sam bila praviti jednu njihovu juhu od rajčica i smokava (znate da volim stvari poput čokolade i tikvica ili browniesa s pivom), ali negdje na pola posla mi se učinilo kako bi to bio divan preljev za tjesteninu pa sam u naletu inspiracije promijenila plan. Evo danas recepta za umak da ga znatiželjni stignu isprobati prije nego što smokve nestanu s tržnice. I ne brinite, nitko neće misliti da ste u tjesteninu dodali voćnu salatu od smokava; one daju tek nijansku slatkoće i jedino što bi ih moglo izdati je pokoja točkica koja se nazire kroz umak.

6 žlica maslinova ulja
1 luk, nasjeckan
1 zelena paprika, sitno nasjeckana
3 češnja češnjaka (sitno nasjeckan)
2 ½ žličice kima
400-500 g pelata
100 g nasjeckanih smokava
sol, papar

Zagrijte maslinovo ulje pa mu dodajte luk i zelenu papriku i malo soli. Pustite da zažuti na laganoj vatri. Dodajte češnjak i pustite da dobije žućkastu boju, a zatim dodajte i pola kima.

Dodajte pelate i smokve pa pustite da se krčka na posve laganoj vatri cca pola sata.

Pred kraju kuhanja dodajte ostatak kima, još malo soli i papra.

Ako se umak previše zgusne, dodajte mu malo vode i pustite da se još malo kuha.

Poslužite s tjesteninom.

 

Što kažete na ovo?

0 komentara

Ana-Marija 23/09/2010 - 15:54

Komentari sa stare adrese:

24.9.2009 13:32:24 | damijenestoslatko
dragi moji bas vam hvala – ne druzim se s kompjuterom osim koliko je neophodno jer zelim iskoristiti jos ovo ljeta sto se moze, ali svakli me vas komentar uvijek obraduje. cure koje su isprobale tjesteninu – svaka cast! 🙂
21.9.2009 9:32:00 | Neregistrirani korisnik [Andrea-+Shangri+La]
Smokve, rajčica.. predivno 🙂

A ljubomorna sam za London totalno .. i ja bi…
20.9.2009 13:23:53 | prorok
Eh dok sam čitao voda mi je zalilazube 🙂
15.9.2009 19:56:40 | Neregistrirani korisnik [sweet+corner]
meni ovo zvuci jako fino i otvorena sam za sve kombinacije:)))…postovi o Londoni su ti svi predivni, bas uzivam citajuci…ja sam bila 5 dana (onda kad sam ti rekla), ali je tako brzo proslo da se nisam stigla niti okrenuti, a i jos sam bile offline svih 5 dana, sto mi je definitivno otezalo bilo kakvu komunikaciju i dogovor..jednom drugom prilikom pijemo kavu u Londonu:))))
15.9.2009 12:51:17 | Neregistrirani korisnik [klint+istvud]
isprobala – ispalo je fino; smokva ide umjesto šećera i uopće se ne osjeti 🙂
14.9.2009 22:27:48 | dokolica
Vrlo jednostavno i jako zanimljivo! Vrijedilo bi probati, iako sam ja skeptična po pitanju voća u slanim jelima. No treba prvo probati da bi se moglo suditi, zar ne? :))) Sličice su krasne kao i uvijek!
14.9.2009 10:06:28 | Neregistrirani korisnik [BT]
Divna priča, tako se veselim kada sa nama podijeliš svaki tvoj Londonski doživljaj, usitinu nam zanimljivo znaš to ispričati i na nas prenijeti dojmove i atmosferu. A recept ti je savršen, ovo mi se zbilja jako sviđa !
13.9.2009 11:11:50 | obrazovanje-znanost
Odlično, odlično – fotke, pričica , stil, izbor jela – uživam svaki put kada sam na tvom blogu. Recept ću iskušati , svakako . Upravo danas , kao prima piato , pravim mužiću i sebi špagete s grožđem! Volim jesen – bogata je, sočna. Pozdrav ti ostavljam!
13.9.2009 10:37:10 | Neregistrirani korisnik [Monika]
predivan post. baš uživam u tvojim londonskim razglednicama i sjećanjima… umak sa smokvama mi je nešo sasvim novo i drugačije…vjerujem da je super kombinacija 🙂
12.9.2009 21:22:57 | Neregistrirani korisnik [Vali]
Divan post, baš sam uživala! Oduševila me kombinacija, rado big sad potamanila jedan tanjur!
12.9.2009 19:55:48 | Neregistrirani korisnik [cranberrie]
mmmmmmmmmljac… odlično mi ovo zvuči…
12.9.2009 18:48:18 | volim_kuhati
da sam ja bila na tvom mjestu, vjerojatno bih i ja naručila chorizo i krumpir… izgleda i zvuči baš jako fino 🙂 a ova tjestenina mi je nekako egzotična i baš se veselim novim receptima iz kuharice 🙂
12.9.2009 8:49:41 | bosonoga76
ja se necu spustiti do mora, ali cu do trznice – po smokvice – definitivno! 🙂
11.9.2009 22:31:21 | Neregistrirani korisnik [Andrea]
E jako je bezobrazan ovaj bloger.haer, sad sam napisala cijelu litaniju o smokvama, moru i vinu, a on mi napiše da nisu dozvoljena dva komentara unutar 5 minuta ili nešto tako?! Hdjedoh napisati da me ova kombinacija oborila s nogu, obožavam umake s dodatkom voća. Žao mi je što nisam sad u Dalmaciji da se spustim u vrt, uberem smokve i napravim ovo jelo. Nadam se samo da ih ima još na trešnjevaćkom placu jer ovo moram probati! Sviđa mi se i crtica s masažom u restoranu.:D Često i ja tako vidim odlične situacije za fotkanje al mi bude totalni bed. Prvenstveno zato jer bi ja poludila da me neko slika i stavi na svoj blog pa obično odustanem od tih ideja! 🙂
11.9.2009 22:24:49 | Neregistrirani korisnik [klint+istvud]
mmmmm…zvuči fino, mogla bi i ja to isrobat, recimo sutra…kolko je $ kuharica, ak nije tajna? pozdrav 🙂

Reply

Ostavi komentar