Stonehenge, Bath i Jamiejeve mahune u pikantnom umaku

Već sam jednom pisala o tome kako mi je ovaj blog omogućio jedno divno poznanstvo. U međuvremenu ih je bilo još par, a posljednje me ponovno ugodno iznenadilo.  Život piše svakakve priče – baš je zanimljivo u sred neke druge zemlje upoznati Splićanku koja ide na vrhunski tečaj slastičarstva i k tome tu i tamo klikne na ovaj blog. A upravo je tako bilo. Bijasmo nas dvije dva puta na ekspedicijama po slastičarnama, a onda smo se jedne nedjelje zaputile na izlet u Stonehenge i obližnji grad pod imenom Bath.

O Stonehengeu vam neću puno duljiti jer moram priznati da nije bio ni približno ono što sam očekivala. Kao i sa svim stvarima od kojih puno očekujete, s tim sam se malo razočarala. Da vam ga trebam opisati u kratkim crtama, čini mi se da bi najbolje bilo: hrpa kamenja u sred polja. Na slikama izgleda puno impozantnije, nebo je modro, monoliti snimljeni iz donjeg kuta (čudo što dobra fotografija može napraviti) i nema ničeg naokolo. U stvarnosti se radi o ne pretjerano visokim stupovima; poviše njih tmurno sivo nebo, a svuda naokolo procesija turista koji čekaju kad će se konačno nešto dogoditi i vjerojatno se pitaju što uopće tu rade. Ipak, drago mi je da sam bila jer sad više nemam želju ići ponovno. (znam ja da je to sve misteriozno i zanimljvo i prastaro, ali očekivanja su mi očito bila nerealna)

Sljedeća je postaja bio grad Bath. Tamo su glavna atrakcija ostatci rimskih kupelji, a još jedna od zanimljivosti je njegova povezanost s Jane Austen koja je neko vrijeme provela tamo i nikako ga nije voljela. Ipak, to entuzijaste nije spriječilo da podignu muzej u njenu čast. S obzirom na to da je moja kolegica bila jednako prehrambeno nastrojena kao i ja, mi smo zavirile u ex rimske kupelji, zaključile da se to s Peristilom ne može ni usporediti (taj smo dan očito bile pomalo nihilistički raspoložene ), bacile još malo oko po gradu i zatim jednoglasno krenule u smjeru restorana Jamie’s Italian .

Nalazi se u samom centru grada na adresi 10 Milsom Place. Podijeljen je na dva kata – na donjem se katu čeka red, a u međuvremenu možete popiti piće, prelistati neke od kuharica koje je napisao Jamie ili njegov talijanski uzor Genaro, promatrati kako za šankom režu ogromne mortadele ili kako prave domaću tjesteninu. Kad zavibrira mala napravica koju vam daju pri ulasku, znači da je vaš stol spreman. U tom se trenutku penjete na drugi kat koji je prepun svjetla, užurban i na prvi pogled djeluje jako domaće. Atmosfera je opuštena, kroz velike prozore puca lijep pogled, konobari su nasmijani i veseli i spremni vam pokazati kako određena riba izgleda makar to značilo da morju prstom upirati u tuđi tanjur, a na zidovima vise fotografije hrane koje su toliko dobre da ogladnite čak i ako ste došli siti. Naročito mi se svidjela jedna od njih koja prikazuje miješenje kruha  – naizgled tako neuredna (baš kako ja volim), ali puno je vjerojatnije da je u nju uloženo jako puno truda, kako po pitanju kompozicije, tako i po pitanju svega ostalog.

Smjestile se moja Tereza i ja za jedan pomalo klimav stol i našle se u problemu.
– Što ćeš ti?
– A ne znam, što si ti mislila?
– Ma ne znam ni ja.
I u tom stilu jedno pet minuta. Za brzinsko predjelo smo se još nekako i odlučile – izbor je pao na razne talijanske kruhove poslužene s maslinovim uljem i na domaće pržene i začinjene bademe.

Za glavno jelo Tereza je odabrala tunu s mješavinom povrća, a ja sam se bacila na tjesteninu (linguine) sa škampima. Grass is always greener on the other side, pjeva po uzoru na staru narodnu bend Travis pa tako i ja mislim da je moja su-jedačica prošla bolje od mene. Bez obzira na činjenicu što je tjestenina bila domaća, činilo mi se da umak nije dovoljno gust i svemu je skupa nekako nedostajalo nešto što bi cijelo jelo učinilo upečatljivim. Ali onda na scenu stupaju mahune u pikantnom umaku od rajčica koje su me toliko oduševile i za razliku od tjestenine, bile toliko upečatljive da smo ih jučer jeli doma za ručak. I to točno po Jamiejevom receptu.

(gornji je original, donji piratska verzija od jučer)

Ako se pitate kako sam do njega došla, pričica je opet zanimljiva. Na nekom BiH kanalu na MAX Tv-u nedjeljom popodne emitiraju emisiju Jamie at home. O tome me mama obavijestila prije par tjedana, ali prva mi se prilika da je uistinu i pogledam pružila prošlu nedjelju. I možete li vjerovati koji je bio prvi recept u emisiji tog dana? Upravo onaj koji me tjedan dana prije u restoranu oborio s nogu! To je bila prevelika slučajnost da bi sve samo palo u zaborav. Zaslužio je da ga se isproba. Doduše, nisam zapamtila baš sve detalje pa su neki dijelovi recepta poprilično neprecizni, ali vjerujte mi, jelo je fantastično i jako se dobro ponaša kao prilog mariniranoj prženoj piletini.

zelene mahune
maslinovo ulje
3 češnja češnjaka
3-4 fileta slanih inćuna
400 g pelata
čili papričice
svježi ružmarin, nasjeckan

Očistite mahune (odstranite im krajeve) i narežite ih na komade duljine 2-3cm (s obzirom na to da su naše mahune poprilično debele, rezanjem će se smanjiti vrijeme kuhanja). Kratko ih prokuhajte da malo omekšaju.

Ugrijte maslinovo ulje, protisnite u njega češnjak i dodajte filete inćuna pa sve miješajte na laganoj vatri dok češnjak ne požuti i dok se inćuni ne raspadnu.

Dodajte pelate, čili papričice i nasjeckani ružmarin.

Nakon nekoliko minuta dodajte mahune i pustite sve da se poklopljeno kuha na srednje jakoj vatri pola sata, tj. dok mahune ne omekšaju. Povremeno promiješajte, a ako se umak previše zgusne, dodajte mu malo vode.