Jednog nedjeljnog popodneva moja je djevojčica otišla na neplanirano druženje s prijateljicom i vrijeme koje je trebalo biti posvećeno njoj odjednom je ostalo… prazno. Ne događa se to baš često, barem ne neplanirano i nisam bila raspoložena za to neočekivano Ništa. Sredina siječnja, pravo (iako last-minute) vrijeme za ideju koju već dugo nosim kao mačka mačiće – malo tamo, malo amo, usput mijenjam, oduzimam, dodavam… ali ništa konkretno ne poduzimam.
Tog sam popodneva poduzela. Poslala sam nekoliko poruka i mailova ženama čiji rad i trud cijenim i koji i sama volim i zamolila sam ih da napišu nešto… Za magazin Da mi je nešto slatko… Onaj koji je do tog trenutka postojao samo kao misao u mojoj glavi i kao povremeno izgovoren “baš bi bilo lijepo” prijateljicama koje takve porive razumiju i podupiru. Onaj koji bi prema mom poimanju bio logičan nastavak newslettera koji šaljem već pune tri godine.
Sad ili nikad. Tj. sad ili tek dogodine, a u tom mi se trenutku učinilo da je dogodine = nikad. Sve su te krasne Žene u roku od par minuta ili najkasnije sati odgovorile potvrdno, sve su dodale malo svoje posebne energije i čarolije i uz puno strke i panike tih posljednjih 48 sati prije slanja, magazin je ugledao svjetla vaših ekrana. Savršen nije, ali barem više nije samo misao.
Ako ga želite prelistati, možete to učiniti
Vidim puno detalja i nijansi koje treba doraditi, ali čini mi se da se nit vodilja osjeća, ta neka energija s kojom smo magazinu pristupile sve zajedno – Made Milićević, moja rodica i glavna i odgovorna za dizajn, Ivana Šakić, lektorica koja pazi na jezične izlete, Kristina Skvrce, cvjećarica i dekoraterka u Ambient Studiju, Barbara Tursan Mišić, life coach s posebnom ljubavlju prema crtićima, Mirna Sentić, nutricionistkinja kroz čije ćemo povećalo provlačiti namirnice koje nam budu aktualne i Lana Mačkovšek, coach čiji je naglasak na prisutnosti, povezanosti sa sobom i prirodom i na cjelovitom življenju.
Na jedan veći razgovor za prvi broj pozivu se odazvala Dora Martinović koju vjerojatno znate pod imenom Dorica505. Njezina mi je priča s novootvorenim kafićem u Zagrebu bila jako zanimljiva jer me u mnogim elementima podsjetila na način na koji smo Milan i ja prije sad već 10 godina (#Ajme) otvorili Pantarul. Jedan kraći, ali podjednako sladak intervju zatvorio je broj, kao što ona putna čašica zatvori druženje – arhitekt Ivan Lončar podijelio je s nama svoj pogled na kuhanje i umijeće uživanja u životu.
Kako je magazin ipak dijete newslettera, bez recepata ne ide. U izboru sam se usredotočila na ribu i to na one načine pripreme koji vam neće oduzeti puno vremena ni živaca. Jedan od njih i ovaj je u nastavku.
POLPETE OD RIBE I KVINOJE
(iz prvog broja magazina Da mi je nešto slatko…)
Za ovaj vam recept treba filet bilo koje ribe koju volite ili možete lako nabaviti. Ja sam imala kokota (lastavicu), ali funkcioniralo bi i s bilo čim drugim. Ovaj recept pršti okusom i proteinima, ali ako želite, za dječju verziju možete sve ublažiti (ja jesam i to tako da sam za Karmen odvojila malo smjese prije nego što sam u nju ubacila češnjak i peršin. Također, za nešto bržu pripremu (ali s više nereda i masnoće), polpete možete i pržiti na tavi.
Za 4 osobe
POLPETE
400 g očišćenih fileta ribe
200 g kuhane quinoe
1 veće jaje
Sol
Svježe mljeveni crni papar
2 češnja češnjaka
1-2 mlada luka (ako imate), narezan na kolutiće
½ manje vezice peršina, sitno nasjeckano
Sok ½ limete
UMAK
2 žličice meda
4 žlice sojina umaka
Komadić naribanog svježeg đumbira
1 češanj češnjaka
Sok ½ ili 1 limete
Malo narezane svježe čili papričice (po želji)
Zagrijte pećnicu na 210 °C i obložite pleh papirom za pečenje.
U sjeckalici usitnite filete ribe (ako imaju kožu, prethodno je skinite) pa u zdjeli pomiješajte sve sastojke za polpete.
Oblikujte poplete rukama i složite ih na pleh. Premažite s malo maslinova ulja pa pecite 8 min s jedne strane, preokrenite i onda još 10 min s druge strane.
Dok se polpete peku, u zdjelici pomiješajte sve sastojke za umak. Poslužite toplo, s umakom sa strane.
