Pisanje poštene kuharice traje. Mislila sam da ću ovaj put brže, da sad znam što radim, da ću pametnije, da imam sheme i sisteme. I sve je to točno – osim onog dijela da ću brže. Toliko je naivno misliti da ćeš s dvogodišnjim djetetom brže da me malo sram to i napisati, ali volim vas nekad malo i zabaviti. A tko god ima dijete, toj će se mojoj zabludi samo – s punim pravom – slatko nasmijati.
No u jednom sam trenutku zaključila da nije toliko važno kad će kuharica stići, nego kakva će vam stići, samo-zadanim rokovima rekla sam adio i, da se izrazim rječnikom starijih generacija – počinula.
Za tekst na dva jezika i 110 mahom novih (ima 10-ak starih) recepata stvarno treba vremena. Treba dnevnog svjetla, koncentracije, bistre glave, odmora (!), inspiracije i ponajviše – organizacije.
Knjiga koja stiže zamišljena je tako da u prvom redu bude vama korisna, da si izaberete, 1, 10 ili 110 recepata koje ćete isprobati, da u popratnim tekstovima saznate nešto novo i možda pronađete neki način kako si u nekim situacijama olakšati život. Zatim bih htjela da vam knjiga bude inspirativna – možda vam se recept XYZ neće svidjeti baš takav kakav jest, ali će vas potaknuti na razmišljanje i kombiniranje pa ćete doći do neke svoje kreacije. Možda će vas neka fotografija podsjetiti da u ormaru imate onaj stolnjak koji niste stoljećima izvadili pa ćete ga srediti i udahnuti mu novi život. Možda će vas ohrabriti da probate neku novu namirnicu ili tehniku. A voljela bih da u njoj osjetite i “malo ljubavi” (jedan od podnaslova u kuharici), da uživate u slikama i maštanju o svim druženjima s dragim ljudima koja su tek bila, ali i o onima koja će tek biti. Da okupite možda neko malo ili malo veće društvo za stolom – broj nije važan, samo feeling.
S druge pak strane, ta je knjiga pomalo i dnevnik našeg restorana, ovih pet godina koje ćemo uskoro proslaviti, retrospektiva nekih Pantarulovih jela, mala knjiga uspomena i moj svojevrstan spomenar – o svakoj bih vam slici mogla ispričati neku behind the scenes priču, svaka osoba koja se u njoj pojavljuje tamo je s razlogom, sva sam jela skuhala i podijelila, ako ne s više ljudi, onda u najmanju ruku s mužem koji i jest glavni krivac što sam se u sve ovo upustila.
Zamišljajući koncept imala sam jasnu ideju što želim, a što ne i kako se vrijeme mog imaginarnog roka bližilo, pila sam krv svim ukućanima i unosila sebi i njima nervozu jer mi se činilo da neću stići sve što sam htjela onoliko temeljito koliko sam htjela. I sad kad sam se tog inicijalnog roka oslobodila, nadopunjavam praznine, dodajem, brišem, ponavljam, slažem i preslažem i naziru se one prave konture.
Da nisam odgodila datum, večere koju vidite na slikama ne bi u ovom obliku bilo, kao ni nekih drugih koje tek trebaju doći. A kakva bi to bila kuharica bez prijatelja u njoj? Kao i ne-daj-bože život bez njih – prazna.
Povod je našoj predbožićnoj večeri bila kuharica, ali pravi razlog je puno dublji – volim ih sve vidjeti na jednom mjestu, nagurati ih za stol u tih 40 kvadrata našeg stana i pripremiti im nešto novo, nešto staro, sve složiti u sto različitih zdjelica i sjesti zajedno s njima. Ovaj sam put malo manje sjedila, a malo više skakala po kauču s fotoaparatom, ali svi oni imaju razumijevanja za te moje izmišljotine i zato ih toliko i volim.
Pripremila sam večeru koliko se moglo unaprijed, a sva su jela – osim ove bombice – iz kuharice Pantarul doma. Napravila sam onako kako mi je najdraže: nekoliko predjela, jedno glavno i desert po principu uradi-sam.
Sjedili smo dobrih 5 sati, prevrnuli stotinu tema, popili koju bocu vina i bilo je baš onako kako se nadam da će biti svima koji jednom budu – nadam se! – kuhali iz te nove knjige koja stiže.
Recept koji slijedi konceptom bi se odlično uklopio u Pantarul doma. Prilično je jednostavan, prikladan je za serviranje društvu, može se pripremiti unaprijed i ukusan je. Zašto onda nije u knjizi? Treba znati kada stati. Najradije bih vam napunila 1000 stranica, ali ne smijem, a i u knjizi već ima dovoljno sira. Osim toga, možda ćete raditi kakav novogodišnji doček pa nek’ vam se nađe.
Ako vam je takav plan, možda vam i ovaj post dobro dođe.
BOMBA OD SIRA
Na engleskom se zove cheese ball i kao mnoge stvari s krem sirom, ovaj je recept tipična američka kreacija. Neka vam navedene količine budu samo putokaz – slobodno promijenite recept u skladu s onim što imate pri ruci i u skladu s onim što volite. Moja će sljedeća sirna bombica biti samo s dimljenim i krem sirom, ubacit ću koje zrno papra, a ušuškat ću je u čupavi sloj bučinih sjemenki i oraha. Važno je samo da sir bude ili topiv ili kremast te da se ne mrvi (parmezan zato nije dobra ideja). Bombu svakako napravite ranije kako bi se imala vremena stisnuti u hladnjaku i ne pomišljajte da je poslužite uz išta drugo osim krekere ili tanki prepečenac. Svu tu kremoznost treba razbiti nečim hrskavim.
Za 8 do 10 ljudi
- 300 g krem sira
- 200 g kozjeg sira
- 100 g fino naribanog dimljenog sira
- 1 glavica češnjaka
- 1 žlica maslinova ulja
- 50-80 g sušenih brusnica
- 100 g krupno sjeckanih pistacija
Jedan sat prije izrade bombice, izvadite sireve iz hladnjaka kako bi došli do sobne temperature i omekšali.
Pećnicu zagrijte na 180 °C, glavicu češnjaka prerežite na vrhu tako da svakom češnju odstranite komadić gornjeg dijela, prelijte je maslinovim u ljem i omotajte u aluminijsku foliju te stavite u pećnicu. Pecite 45 minuta, dok češnjak ne omekša, zatim ga izvadite iz folije te stisnite tako da iscijedite kremasti češnjak van.
Sireve stavite u jednu zdjelu, dobro ih pomiješajte (može i mikserom) pa zatim dodajte češnjak i brusnice te dobro pomiješajte.
Dobivenu smjesu istrasite na komad prozirne folije te je oblikujte u kuglu i čvrsto zamotajte.
Stavite bombicu u hladnjak na najmanje 2 sata.
Prije posluživanja uvaljajte je u krupno nasjeckane pistacije.
NAPOMENA:
- Bombicu od sira možete pipremiti 3 dana unaprijed i čuvati omotanu u hladnjaku, no u pistacije je uvaljajte maksimalno 2 sata prije posluživanja kako pistacije ne bi upile vlagu i kako bi ostale hrskave.
