Kolač od marelica i marcipana

Ima ljudi koji su u stanju svaki događaj kojeg se sjećaju točno locirati u prostoru i vremenu. Npr: „Da, da, to je bilo pred kraj ’92…“ (?!) Iako mi orijentacija nije baš jača strana, prostor mi obično ne predstavlja problem, već vrijeme. Moja lenta vremena izgleda otprilike ovako:
1.    kad sam bila mala
2.    u vrtiću
3.    u osnovnoj školi
4.    u srednjoj školi
5.    na fakultetu
NB: br 1&2 su nekad međusobno zamjenjivi, a nekad se preklapaju, kao i kraj razdoblja pod 3. s početkom razdoblja 4.

Tako za ovo čim sam danas htjela započeti post mislim da spada negdje u osnovnu školu i to u niže razrede. Tad je u Dubrovniku u starom gradu postojala trgovinica koja se zvala Mozart, a koja je za mene bila ravna Ali Babinoj pećini. Naime, u njoj su se prodavale fine vrste slatkiša (redovno sam se vraćala karamelama i bingooo! sad sam se sjetila koje je godine to moglo biti jer sam s mamom išla u kino gledati Jurrasic Park i kupile smo vrećicu tih karamela – IMDB kaže da je to bilo 1993. što znači da sam tada imala 7 godina, problem vremena riješen – (pod)svijest radi na čudne načine, a očito su joj gorivo karamele) i uz njih raznorazne sitnice za pravljenje kolača. Osim tih tako dobro zapamćenih karamela koje sam obožavala, sjećam se da je u to, još uvijek poslijeratno, vrijeme Mozart bio jedino mjesto gdje se u Dubrovniku mogao kupiti marcipan. S obzirom na to da ni sad nije baš bagatela, vjerujem da je onda bio još i skuplji pa smo ga kupovali samo u rijetkim prilikama s posebnom namjenom.

Mama bi otvorila kutiju, odmotala foliju, osjetila bi se jaka profinjena aroma badema (pojačana činjenicom da sam uvijek gurala nos u sve paketiće koje je mama donosila iz Mozarta) i najčešće bi onda krenulo ukrašavanje neke torte ili nečega sličnog. Ticino masa još nije bila u upotrebi tako da je, uz šlag raznih boja,  marcipan bio glavni materijal koji je mama koristila za ukrašavanje. Ta neka aura posebnosti i rijetkosti ostala je kod mene uvijek vezana za marcipan pa ga tako ?ak i sad, kad ga se može pronaći na policama baš svakog supermarketa, promatram s dozom strahopoštovanja.

Kad sam naišla na recept koji je u isto vrijeme sadržavao i moj ljubljeni marcipan i marelice koje su u punom jeku, znala sam da će proći manje od 48h dok ga ne isprobam. Tako je i bilo. Recept kojim sam se nadahnula napisan je na ma?arskom pa je usko?io Google translator koji je izvalio jedan genijalan „prevoditeljski“ biser. Na mjestu gdje je na ma?arskom o?ito pisalo „ako vrh kola?a potamni“, Google re?e: „when the roof starts to blush“ Sam kolač ne bi baš mogao na natječaj ljepote, ali uvijek ću dati prednost okusu pred izgledom pa tome nisam dala da me pokoleba u objavljivanju ovog recepta. Nestao je u rekordnom roku i toplo ga preporučam svim marcipanoljupcima. Slatkoća marcipana divno se slaže s blago kiselkastim okusom marelica. Osobno mi je najdraži ovako „gol“, ali mislim da mi mu zgodan dodatak bila žlica blago zaslađenog mascarponea.

• 200 g marcipana
  175 g maslaca (sobne temperature)
  50 g smeđeg muscovado šećera
  1 žlica šećera u prahu
  1 burbon vanilija
  4 jaja
  100 g glatkog brašna
  ¼ vrećice praška za pecivo
  1 žličica ekstrakta badema
  4-6 zrelih marelica, narezanih na kockice

Namastite i pobrašnite kalup od 24 cm.

Marcipan malo ugrijte u mikrovalnoj.

U zdjelu od miksera stavite marcipan i maslac pa miksajte sok ne dobijete homogenu smjesu.

Dodajte smeđi šećer, šećer u prahu, burbon vaniliju pa miksajte još minutu dvije.

Dodajte jedno po jedno jaje i miksajte cca 5 min.

Rukom umiješajte preostae sastojke (marelice posljednje).

Smjesu prelijte u kalup i pecite 45-50 min na 175°C.

p.s.

Ove dvije mlade dame koje su inače moje susjede bile su vrlo začuđene kad su me ugledale u vrtu kako fotografiram ni više ni manje nego kolač. Pridružile su mi se i bile vrlo strpljive, a kako su na kraju ispale puno fotogeničnije od kolača, odlučila sam njima ukrasiti današnji post, zaslužile su.