Domaći radovi, tajlandski restoran i nova poznanstva

u Londonu se odijelo nosi puno ležernije nego kod nas

Situacija se na tečaju zahuktala pa sam odlučila prioritet ipak dati spavanju o odnosu na pisanje bloga. Obasuli su nas zadatcima i praksom, a to zahtijeva dosta vremena. Prvi zadatak je da napravimo profil jednog od učenika iz naše grupe, da ga intervjuiramo, odredimo njegov stil učenja, informiramo se o teškoćama koje učenici te nacionalnosti imaju pri učenju engleskog, nađemo materijale za koje mislimo da bi mu bili kosisni itd. pa o svemu tome napišemo svojevrstan seminarski rad. Kao pripremu za to dali su nam da pomoću nekoliko testova odredimo vlastiti stil učenja, tj. jesmo li vizualni, auditivni ili kinestetički tip. Meni je ispalo za sam „balanced learner“, tj. da sam od svega pomalo.

Praksa ide solidno, s prvim sam satom bila strašno zadovoljna, a jučer strašno nezadovoljna, ali nadam se da ću s vremenom biti u stanju misliti odjednom na sve sitnice na koje ocjenjivači zahtijevaju da se gleda. Inače, ocjenjivači su nam jako simpatični i iznimno se trude oko nas, smišljaju svakakve akronime kako bi nam bilo što lakše popamtiti sve što treba (i ne treba!). Jučerašnji mi je favorit: C.R.A.P. (correct, respond, ask questions, praise )

Imam i prvi gastro-report za vas. Bila sam preksinoć u jednom tajlandskom restoranu u Sohu i jako se ugodno iznenadila. Bio je preporučen u mom već dobro izlistanom TimeOutu, a kad sam vidjela red ispred ulaza bila sam sigurna da odabir nije bio loš. Radi se o restoranu Busaba Eathai (106-110 Wardour Street, stanice podzemne željeznice: Oxford Circus, Tottenham Court Road ili Leicester Square). Vlada vrlo ugodna i živahna atmosfera koja se može zahvaliti ogromnom broju ljudi unutra – nema niti jednog praznog mjesta. Svjetla su prigušena i tople narančastožute boje, stolovi veliki kvadratni od masivnog drveta, a oko njih su poslagane klupe na kojima se sjedi. Što mi je u prvi mah bilo neobično, ali se ispostavilo kao sjajno, stolovi se dijele, tj. ako društvo nije ogromno, za istim će se stolom naći hrpa ljudi koji se međusobno ne poznaju. Mene su posjeli između neke dvije poprilično fancy Londončanke s desne (onako, malo su tip Sex and the City) i jednog Londončnanina i dvije Japanke s lijeva. Jela sam curry od račića s jajima, mladim lukom, paprikama i kokos-rižom. Curry su donijeli na odvojenom tanjuru, a rižu u maloj drvenoj kutijici koja joj čuva toplinu. Okus: fantastičan – začinjeno taman koliko treba, tu i tamo malo paprenije, a svi se sastojci koji su se našli na tajnuru jako dobro međusobno nadopunjuju. Ipak, mislim da bi to bio prevelik eksperiment za sve moje ukućane osim jednog, a on će znati koji je pa mislim da neću pokušavati spremiti to jelo doma, osim ako ne budem kuhala samo za sebe.

Zanimljiv je trenutak nastupio kad sam izvadila fotoaparat. Lijevi dio ekipe je počeo sa zanimanjem promatrati moj tanjur i nisu mogli odoljeti a da ne pitaju zašto. Kad sam im objasnila, počeli smo razgovarati i ispalo je da se radi o jako simpatičnim i otvorenim ljudima koji usto jaaako vole jesti. Onda su me još i natjerali da slikam i njihovu juhu (vidi gore) Na pozadinu dodatne literature za gore spomenuti zadatak našvrljali su mi još nekoliko preporuka za kineske i druge restorane pa i to planiram izvidjeti ovih dana, a ima nekih naznaka i da će mi javiti gdje je najbolji fish&chips (bilo bi sramota to ne probati). Htjela sam snimiti i restoran, ali kad sam pitala konobaricu smijem li, ispalo je da to nije dopušteno pa ćete se morati zadovoljiti samo slikom mog tanjura.

uobičajen prizor pred pubom

Jučer sam nakon extra-napornog dana imala priliku upoznati jednu divnu čitateljicu ovih mojih švrljotina. Nakon početne zabune oko toga ispred kojeg H&M- a u Oxford Streetu da se nađemo, zaputile smo se u jednu francusku slastičarnu/“zalogajnicu“ gdje smo gotovo prešutnim konsenzusom odlučile naručiti svaka po jedan kolač koji smo kasnije podijelile tako da obje isprobamo oba. Jedan je bio pomalo eksperimentalan, a drugi dobra stara provjerena čokolada. Nismo naime ni jedna ni druga dotad isprobale rabarbaru pa smo naručile pitu od lisnatog tijesta s kremom i rabarbarom prelivenu želatinom. Jednoglasna presuda? Okus pomalo kiselkast, ne pretjerano intenzivan, dosta zanimljiv – sve u svemu ok, ali ne obara s nogu. Čokoladna je pita bila više po mom ukusu (naravno) pa je jako brzo nestala s tanjura. U međuvremenu smo se nas dvije pošteno nabrbljale, podijelile brdo korisnih informacija i ugovorile daljnji akcijski plan, kako bi rekao naš odbjegli Sanader.

Danas me čeka brdo nauke, ali jutros sam zato bila na jednom sa-vr-še-nom mjestu – neću vam sada reći o čemu se radi, strpite se do sljedećeg posta (o tome bi se i omanja knjiga dala napisati), ali vjerujem da će to sigurno probuditi foodieja u vama

Veseli pozdrav iz natmurenog Londona!

ne voze se tu ljudi isključivo double-deckerima i podzemnom

p.s.
mljac, elephant, volim kuhati, tražen slikica stiže sutra!! 🙂