Dan bez naslova

Volim točnost. Znam, možda je bolje biti malo ležerniji po tom pitanju, ali nikako ne volim kad ljudi kasne, a ne volim ni ja da me itko čeka. Zato se uvijek trudim izaći na vrijeme. I jutros sam, koliko god mi je bilo teško mrdnuti iz toplog kreveta, ipak ustala i izašla na vrijeme – tim više što mentori konstantno naglašavaju koliko je točnost važna i kako treba biti profesionalan i tako dalje i tako bliže. I tako ja sva nadobudna (da ne kažem profesionalna) izađem na vrijeme kad ono na King’s Crossu nekakav zastoj zbog radova. Pala ležerna šetnjica u vodu, stigla sam ipak na vrijeme, ali u puno zadihanijem stanju nego što mi je bila namjera.

Jutro je proteklo dosta mirno osim što mi je jedan od onih silnih Kineza koje sam jučer spomenula u kafeteriji prolio otprilike 2 dcl kave po mojoj snježnobijeloj torbi koja sada, kao što se da pretpostaviti, nažalost nije više baš arielski blistava. Gdje je sad kad ga čovjek treba onaj lik s reklame koji odmah vadi Perwoll iz rukava? Čini se da mi ovaj London ne djeluje baš povoljno na garderobu…

Dobila sam od vas neki dan preporuku da probam flapjack i to sam odmah danas u pauzi i učinila i nije loše! Ima blizu škole jedan brzogriz (to vam je inače novohrvatska riječ za fast food) u kojem ima dobre pizze, sendviča i domaćih kolača, a među njima je bio i flapjack pa pomislih – zašto ne? To je ona vrsta kolača kojeg su vam jednostavno „puna usta“ kad ga ugrizete, a meni se takvi iznimno sviđaju jer mi imaju neki kućni štih.

Kad smo već kod hrane, svratih i do Starbucksa i ostadoh vrlo ravnodušna. Prije par godina sam s prijateljicom bila u Beču na Goyinoj izložbi i u Starbucksu sam pojela jedan od najboljih komada čokoladne torte u životu. Nadajući se da ću danas ponoviti to nadsve ugodno iskustvo, prilično sam se razočarala – torta je bila jestiva, ali pomalo suha i jednostavno joj je nešto falilo. Šteta.

(btw, neka mi još netko kaže kako su Britanci indirektni, teško može direktnije od sljedeće tri slike)

Popodne smo imali prvi sat „supervised teaching practice“, tj. mentor je došao na sat prakse kao što će ubuduće skoro stalno biti slučaj. Danas nisam držala nastavu, taj me dio čeka sutra (držite fige!), ali imala sam priliku prisutstvovati feedbacku i mogu reći da mi je jednostavno nevjerojatno koliko se puno toga u tako malo vremena može naučiti. Svi uvijek govore da se dobrim nastavnikom postaje s iskustvom i čim postavite neko pitanje tipa: „A što ako…“, ljudi kažu kako za to „nema recepta“ i kako „ovisi o situaciji“, ali naši su mentori toliko puni korisnih savjeta, informacija i preporuka da me to stvarno oduševljava.

U mojoj se ekipi zasad najbolje snašao Henry Maltežanin (danas u mornarskoj majici na modro-bijelo-crvene prugice s modrom maramom na bijele točke oko vrata i cipelama besprijekorno bijele boje, baš onakve kakva je bila i moja torba prije kobnog susreta s Kinezom – upravo sam, kad sam pročitala ovu rečenicu, shvatila da je malo à la Milka Babović), uspostavio je dobar odnos s učenicima dok mi se za druge čini da su pomalo ustrašeni.  Ovaj prvi mentor za praksu (imat ćemo još dvoje) nam je fantastičan i vrlo taktičan u pogledu iznošenja kritika. Sve u svemu, cijela je atmosfera jako poticajna. Jučer sam baš bila happy kad sam trebaa držati nastavu, super je kad pred sobom imate desetak ljudi iz različitih krajeva svijeta koji imaju jedan zajednički cilj i koji u cijelom tom procesu učenja toliko usput nauče i vas. Većina će mojih kolega s tečaja na kraju predavati u takvoj vrsti okruženja i moram priznati da im na tome zavidim, najradje bih i ja tako.

Dosta o nauci. Popodne sam nakon neizbježne kiše (koja po svemu sudeći pada svaki dan oko 4.30 – 5.00 popodne, točno kad se ljudi vraćaju s posla i kad su im mokre cipele zadnje što im na svijetu treba) odlučila još malo obići grad pa sam se zaputila u Soho. Bila sam preumorna za dugu šetnju kao jučer pa sam samo malo švrljala naokolo, ali znala sam da bih požalila da nisam. Ipak, ne mogu reći da Soho smatram apsolviranim pa ću se tamo sigurno još vratiti. Sve što mogu reći je kako je jako interesantno kako različita atmosfera vlada u različitim dijelovima grada – kao da ono od sinoć i ovo od danas nema nikakve veze jedno s drugim. Ovaj dio koji sam prošla je pun života – sam Soho Square mi je ubitačno ružan, ali drugo je puno boja, svakavih ljudi, pubova, restorančića, ajmo jednu riječ koju inače skoro nikad ne upotrebljavam, nekako je knjiška: pitoreskno je.

ipak da se ne odmaknemo previse od hrane: marcipanske figurice i hrpe slatkiša na svakom koraku

A kako moji podočnjaci ne bi bili prepitoreskni i šaroliki i kako ne bih zaspala na sred prakse, večeras mrvu ranije idem u krevet. Tipkamo se!