Avantura počinje

by Ana-Marija

Sjećate se onog korijenima i krilima? Više je u njemu nekako bilo riječi o korijenima. Danas su zato došla na red krila. I to Croatia Airlinesa (jeste li primijetili da nikako da se odluče jesu li [kroacija erlajns] ili [krouejša erlanjs]?) – a na ta me krila posadila upravo moja obitelj (želja je bila moja, da se razumijemo, nije me nitko ni na što natjerao). Ono što sam ustvari htjela reći je da su udruženim snagama svi pripomogli da malo poletim. Ako se pitate kamo, odgovor je London. Pošla sam malo izučiti zanat. O tome malo detaljnije drugi dan kad budem imala konkretnijih stvari vezanih uz tu tematiku – danas je puno zanimljvije bilo putovanje.

Unaprijed ću obavijestiti sve one koji navraćaju isključivo zbog recepata da će se u sljedećih mjesec dana vjerojanto često dogoditi da postovi nemaju izravne veze s hranom (nastojat ću da bude i toga, ali neću ipak ovdje samo jesti ). Skužila sam da mi je jako drago pogledati na blogu sličice s ona dva manja izleta pa cu si priuštiti to možda pomalo sebično zadovoljstvo da malo piskaram i o ovom nešto većem putovanju, bit će to zamjena za dnevnik koji sam prestala pisati prije par godina. Osim toga, na taj će način svi moji dragi putovati sa mnom i riječju i slikom (danas baš nešto i nema slika, ali bit će bolje).

Prije samog putovanja uvijek ima hrpetina poslova koji su puno manje romantični nego što bi se moglo naslutiti kad se spomene „pripremanje za put“. U filmovima uvijek samo pobacaju u torbu nekoliko komada odjeće (a to što nemaju šminku, cipele, čarape ni ništa srodno se nekako uvijek čarobno riješi jer na svečanim večerma tijekom putovanja uvijek blistaju iako su u sceni pakiranja ponijeli samo tri para khaki bermuda i dvije lacoste majice) i sve je riješeno. U stvarnosti prvo treba dovesti stan u red i napuniti kofer svakakvim naoko bezveznim stvarima za koje se na kraju ispostavi da su puno bitnije nego mnoge druge koje na prvi pogled djeluju pametnije.

Tako sam ja dva prethodna dana provela u dezinsekciji stana (toliko sam se uživila da sam na kraju imala noćne more), kupovanju sitnica u zadnji čas i obavljanu last-minute poslova, slanja mailova, trčanja naokolo i sl. Kad su konačno pripremne radnje prvog reda bile gotove, došlo je vrijeme za pakiranje. Nakon svega sat vremena, ne sredini se mog stana materijalizirao ogroman kofer na čiji mi je pogled već padao mrak na oči. Samo sam mislila „tko će to dopotezati, što ću ja s ovim, što bi se još moglo izbaciti i sl.“ ali onda sam se sjetila dijela knjige Mali princ u kojem on pita pilota kud ti ljudi samo tako jure tamo-vamo i čudi se zašto ne uživaju u putovanju. Odlučila sam se voditi onom „it is the journey that matters, not the destination“  i vjerovali ili ne, kofer je odmah bio nekako lakši (pripomogla je i činjenica da mi ga je dragi pomogao ukrcati).

Do slijetanja na Gatwick sve je bilo pomalo dosadnjikavo – koliko god da sam bila nastrojena na uživanje u samom tijeku putovanja, nisam se ipak mogla pretjerano uživjeti u vožnju Vukovarskom. Ali zato kad sam sletjela – sasvim druga priča. Ljudi svih boja, rasa, dobi,izgleda i profila. Prvo: sumnjičava žena na carini. U ovom dijelu priče postoje dvije otežavajuće okolnosti:
a) Što se JA nalazim na carini (mene iz nekog razloga uvijek sumnjičavo promatraju kao da sam neki zadnji diler)
b) Što je za šalterom carinica, a ne carinik (što je puno gora opcija)

Ne treba ni reći da sam trebala povaditi sve papire koje sam imala, potvrde i pisma iz škole dok je pola drugih ljudi prošlo samo uz kimanje glavom.  Sljedeća etapa: dirljiv susret s mojim milim koferom. Onako crn i težak strpljivo me i pomalo usamljeno (jer sam bila među zadnjima) čekao na onoj traci. Vlakom smo nas dvoje pošli u grad do King’s Crossa i tu počinje najbolji dio današnjeg dana.

Moja je taktika uvijek „tko pita ne skita“, ali od danas ću je promijeniti u „tko pita, dobro ga zabole noge“. Imala sam jednu kartu na kojoj je bio ozna?en studentski dom u kojem sam smještena, ali internetu nije uvijek za vjerovati i to što je virtualna karta pomaknula točkicu za svega pola centimetra sjeverno koštalo me skoro sat vremena traženja. Ali ima to i svojih pozitivnih strana – u tih sam sat vremena naišla na sve same ljubazne ljude (nadam se da će tako i ostati). Koliko su bili dragi, teško je za povjerovati. Jedan mi je dao svoju neiskorištenu dnevnu karticu za podzemnu, drugi odšetao sa mnom do autobusne stanice, treći mi je rekao kud da idem i prije nego što sam išta zaustila. Ipak, najljubaznija je bila jedna mlada Poljakinja koja 4 godine živi u Londonu i koja je sa mnom skoro pola sata kružila po kvartu i tražila studentski dom. Onda nam se u potrazi priključio i jedan stariji bračni par, ali je žena nakon par minuta odustala i pokazavši nam žuljeve na nogama, rekla da ona ide doma. „No disrespect, but…“ reče  i izvadi nogu iz sandale, kad tamo imate što i vidjeti! Na kraju je pitala otkud sam, ja joj rekla, a ona sva pala u trans kako je prošli tjedan bila u Dubrovniku, kako je „wonderful, beautiful“ i što sve još ne i kako je neke od onih žuljeva zaradila upravo na zidinama. Baš je svijet mali.

Dom sam na kraju našla sama jer sam Poljakinju poslala doma da ide nešto jesti, bilo mi ju je žao više, ali naravno, kao šlag na kraju, zahvaljujući leitmotivu ovog posta, mom milom koferu, zaglavila sam u rotirajućim vratima pa mi je zaštitar (koji kao da je ispao iz filma Men in Black) smijući se morao doći otvoriti. Sve u svemu, transfer koji se pamti.

Sve se na kraju isplatilo kad sam kročila u sobu i s vrata odmah vidjela prozor koji ide od poda do stropa i kroz koji puca nevjerojatan pogled. Sad iz kreveta vidim the Gherkin o kojem sam dosad s učenicima samo na neviđeno vodila diskusiju i gledala ga na TV-u, a malo desno od njega St Paul’s Cathedral, temu jednog prijevoda koji me lani mučio. Moram priznati da su mi puno draži u ovom konkretnom obliku.

Što kažete na ovo?

0 komentara

Ana-Marija 23/10/2010 - 18:40

hvala na lijepom komentaru, nadam se da ce ti i dalje biti zanimljivo! 🙂

Reply

Ostavi komentar