Muke po pripremi i dan u Cambridgeu

Kad sam se prijavljivala za ovaj tečaj, u nekoliko su mi telefonskih intervjua uporno isticali kako je ovo „an extremely intensive course“. Ja sam samo mislila „ma da, da dragi moji, samo vi pričajte i jednostavno me pustite više da se upišem“, ali sad vidim da su bili i više nego u pravu. Ustajem oko 8, slijedi nesnosna gužva u podzemnoj, nešto gricnem putem od stanice do škole (primijetila sam da svi Londončani jedu putem pa: When in London, do as the Londonners do) i u 9:00 krećemo. Svako jutro imam metodički blok (tj. slušam nastavu o tome kako držati nastavu) pa vrijeme za pripremanje satova, kratku pauzu za ručak, poslije toga ili držanje nastave ili promatranje drugih i naposlijetku „feedback session“, vrijeme kad nam mentor govori što smo odradili dobro, a što bi moglo i bolje. Ako uračunam i fotokopiranje za sutradan i dogovor s kolegama, završavam oko 4:30, a katkad čak i 5:00. Spremna za nove turističke pobjede? Pa, volja je svakako tu, ali priča ne završava s tim – očekuje se da doma napišemo domaći rad, odradimo čitanje dodatne literature i pripremimo nastavu za sutradan. I tako se dogodilo da drugi dan zaredom idem iz škole doma i da od otkrivanja Londona i nema baš previše.

A sve bi to bilo još i podnošljivo da stvari uvijek idu po planu. Sinoć sam (pre)savjesno sjela za kompjuter i napisala najdetaljniji plan sata u životu – 5 stranica za sat koji traje samo 40min. Sve je bilo razrađeno do u najmanje detalje, svaka teškoća predviđena, imala sam backup plan za sve moguće i nemoguće situacije. Za nešto toliko precizno mi je trebalo nekoliko sati intenzivnog razmišljanja, organiziranja i predomišljanja. Klikunla sam „save“ nekoliko puta. Jesam 100%. I poslala si plan sata na mail da ga jutros u školi samo isprintam. Pošla u krevet kao prebijena u 1.30. Sva zadovoljna odrađenim poslom otvorim jutros mail, a tamo stoji jedna jedina stranica. Ostale 4 – prohujalo s vihorom. S obzirom na to da su planovi sata jedan od kriterija po kojima nas ocjenjuju, došlo mi je da skočim kroz prozor, ali na svu sreću u školi imaju neke automatizirane prozore koji se ne mogu ni otvoriti, a kamoli da bi se moglo iskočiti. Unatoč tome, sat je ipak protekao dobro, snašla sam se i bez plana, a učenici su izašli vedri i nasmijani. Never trust technology, lijepo su nam jučer rekli, a već sam se prethodno na vlastitoj koži nekoliko puta u to uvjerila.  I što ja napravim? Pouzdam se u tehnologiju. Krivo.

Jednostavno sam morala posvetiti gornja dva odlomka kukanju jer mi je to danas bio najupečatljiviji dio dana (i nije baš neki dan, a?), a sad prelazim na nešto zanimljivije. Neće biti jednako zanimljivo kao Borough Market, ali svakako bolje od lamentacija na temu izgubljenih planova sata. Bila sam naime u nedjelju u Cambridgeu.

Cambridge je od Londona udaljen cca 45 min brzim vlakom – vožnja koja se čini kao cijela vječnost kad za sugovornika imate profesoricu engleskog iz Poljske koja je u stanju satima naklapati o svome mužu, kćeri, poljskoj povijesti (?!) i nadasve – o sebi.

No vratimo se na izlet. Kako je Cambridge u prvom redu sveučilišni grad, u 19. su stoljeću, kad je uvedena željeznica,  profesori (tzv. donovi) poželjeli da kolodvor bude dislociran, tj. da ne bude u centru grada kao u drugim gradovima u Velikoj Britaniji pa su se njihove želje i uvažile. To ipak nije baš neki veliki problem jer Cambridge nije naročito velik pa vam od kolodvora do centra grada treba cca pola sata vrlo lagane šetnje.

Na putu ćete susresti neke od zgrada sveučilišta koje je, za razliku od mnogih drugih, raštrkano po cijelom gradu. Sastoji se od 28 koledža i 100 tzv. škola, a najpoznatiji su koledži King’s, Queen’s  i Trinity College. Ovaj je posljednji dobio ime po tome što je Henrik VIII spojio tri različita koledža (trinity = trojstvo). Na Trinityju su studirale face poput Isaca Newtona (kojemu je navodno jabukala pala na glavu baš tuda negdje), Darwin te A.A.Milne, autor Winnie the Pooha (originalni se rukopisi čuvaju u Knjižnici Trinity Collegea).

Osim toga u 1970-ima je na tom koledžu studirao i princ Charles (Andrea, studirao je arheologiju kao i ti). Kao i sve zvjerke njegovog kalibra, i njega je u svim situacijama morao pratiti tjelohranitelj. Tako je ispalo da tjelohranitelj ide na sve vježbe i predavanja pa je pitao Charlesa bi li i on mogao polagati ispite i službeno slušati predavanja. Koja veza vamo, jedan telefonski poziv tamo, i Charlesov se tjelohranitelj bez pola muke upisao na sveučilište za kojim mnogi Britanci mogu samo rezati vene. I što se na kraju dogodi? Tjelohranitelj je diplomirao s dvije ocjene više nego naš Čarli. Ova priča nije baš 100% provjerena, ali ne bi me čudilo da je tako pa nisam mogla odoljeti da je ne podijelim s vama, makar po cijenu širenja dezinformacija .

Inače, Cambridge je, kao što vam je vjerojatno poznato, jedno od najstarijih sveučilišta na svijetu i ove godine slavi 800. obljetnicu djelovanja. Od njega je u Velikoj Britaniji starije jedino sveučilište u Oxfordu koje je osnovano 60-ak godina prije. Kraljevi koji su sponzorirali sveučilišta davali su im jako mnogo zemlje kako bi se mogla održati i nakon njihove smrti pa tako kažu da se danas iz Oxforda u Cambridge može stići pješice, a da se u nijednom trenutku ne napuste posjedi sveučilišta. Zanimljivo.

Imali smo vodiča koji je bio poprilično simpatičan, ali moram priznati da je malo iritantno kad ti netko (mrtav ozbiljan) kaže da prije 800 godina nisu mogli studirati informatiku već samo teologiju. Pa nismo baš s grane pali… Prošetali smo se po gradu, vidjeli famoznu rijeku Cam i taj poznati bridge koji se nalazi nad njom, lađare koji vješto muzu lovu od turista, nešto slično poput onih u Veneciji. Ušla sam i u King’s Chapel, kasnogotičku crkvu s prekrasnim vitrajima koja je u svoje vrijeme bila najveća soba u Europi (nema naime niti jedan stup već čitava konstrukcija počiva na lepezastom svodu) te u Fitzwilliam Museum u kojem se mogu vidjeti mnogi primjeri europskog slikarstva uključujući meni drage impresioniste i poentiliste. Tamo su također i tri ogromne kineske vaze koje je određeni nespretnjaković u 2006. srušio da bi zatim je jedna restauratorica provela više od godinu dana radeći na njihovoj rekonstrukciji. Svaka čast, poprilično sam sigurna da je ne bi imala strpljenja za takvo nešto.

Što se gastronomskog dijela tiče, obogatila sam svoje englesko iskustvo za tri nova saznanja:

a) Cornish pasties – nešto poput lisnatog tijesta u obilku empanade punjeno krumpirom,mesom, lukom i začinima (meni malo okusom nalikuje na musaku). Nastalo je u Cornwallu gdje rudari koji su radili u oknima zbog straha od trovanja nisu željeli jesti rukama pa su ručak stavljali u kruh koji bi zatim odbacili. Danas to više nema nikakve veze s rudarima ni arsenom i može se pronaći na gotovo svakom koraku.

b) Chelsea bun – kolač s grožđicama sličan našim ružicama, preliven jako ljepljivim slatkim sirupom s aromom cimeta (vrlo fino).

c) Fudge (slatkiš od maslaca, mlijeka i šećera koji se dobiva zagrijavanjem do 240 °C, a nekad mu se dodaje i čokolada. Vrlo je slatko i meni se jako sviđa, ali da bih baš platila 5 funti koliko su tražili za jednu jedinu krišku – ipak ne. Radje sam investirala istu tu količinu novca u termometar za šećer pa ću sama eksperimentirati s fudgeom po povratku doma.)

Toliko od mene za večeras, mislim da sam sad nadoknadila sve zaostatke i ako domaći radovi ne budu ubitačni, nadam se da ću uspostaviti neki redovit ritam pisanja. Tipfelere pripišite nedostatku sna. Svima veliki pozdrav