Prvi (ozbiljniji) dan

Znate li kako kažu kad se nekome rugaju da je „pošao u svijet bez gaća na guzici“? E pa tako sam vam doslovno(!) i ja. Jutros sam otvorila ormar i shvatila da je moje pakiranje, za koje sam ovaj put mislila da je besprijekorno sistematično, previdjelo jedan sitni element – hlače! (nisam ponijela niti jedne osim za fitness). Već sam se bila krenula nervirati, ali pao mi na pamet TBF i „Ništa mi neće ovaj dan pokvarit…“ pa sam to odlučila promatrati s pozitivne strane – sad je jednostavno neophodno kupiti nove.

Kao prava dama (tj. u suknji) sam se odšetala do King’s Crossa do kojeg mi je jutros trebalo 3,5 minute, a jučer za istu udaljenost samo u suprotnom smjeru oko sat vremena… U podzemnoj sam (naravno) susrela četvero zemljaka – mater familias, dvoje djece i baka uz nezaobilazni „London top 10“ posuđen iz knjižnice planiraju kamo će taj dan. Malo dalje od njih jedna majka sa sinčićem, ortodoksni židovi. Odavno smješnije dijete nisam vidjela –  s kippom na glavi i s duuugim zaliscima trčkara po vlaku, jednostavno vam mora izmamiti osmijeh ako vam slični prizor nisu svakodnevna pojava – a meni nisu (u Zagrebu ne možemo baš govoriti o nekoj multikulturalnoj okolini).

Vrijeme je bilo da se u tom Londonu nešto i pojede. Na putu do škole ušla sam u Sainsbury’s, njihov pandan našem Konzumu i foodijevskim okom ugledala 5-6 sastojaka za kojima uvijek uzdišem kad čitam recepte iz stranih kuharica i razmišljam kako „toga kod nas nema…“ Nemam baš namjeru ovdje vrijeme provoditi za štednjakom pa sam se počastila jednom voćnom salatom (koja je bila začuđujuće dobra, ili sam samo ja bila jako gladna?) i produžila do International Housea, škole u kojoj ću odraditi CELTA-u, Cambridgeov tečaj za nastavnike engleskog. Usput sam uspjela snimiti dvije tri fotografije i bzzzz…ode baterija. Tako mi i treba kad je nisam po noći punila.

Kad sam stigla, probila sam se do svoje učionice kroz more Kineza koji su došli unaprijediti svoje znanje engleskog i tamo zatekla par ljudi koji su izgledali poprilično suzdržano. Kako se približavao početak, učionica se pomalo punila i ljudi su bili sve nasmijaniji. Kao i uvijek u takvim situacijama, društvance je vrlo raznoliko – cca pola grupe živi u Londonu, zatim jedna Amerikanka koja studira retoriku i kreativno pisanje, pa jedna vrlo ugodna žena iz Pakistana koja je doktorica znanosti i predaje na fakultetu, jedan Švicarac koji se bliži tridesetima, a misli da je u tom svom životnom vijeku već stigao popiti svu pamet ovog svijeta,  djevojka iz Škotske koja po završetku tečaja odlazi s dečkom predavati engleski u Vijetnam, jedna Njemica koja predaje u vojsci i jedan pedesetogodišnji Maltežanin koji godinama živi u Londonu, nosi markirane krpice, ima mediteranski razdrljanu košulju i puno srebra i frizuru a la Johnny Bravo (samo je crnokos).

Profesor nam je uistinu vrhunski i čini mi se da će ovo biti dosta naporna četiri tjedna, ali da će se tu moći naučiti puno više nego na ne znam koliko kolegija na fakultetu. Nisam samo sigurna koliko će se sva ta iskustva moći primijeniti po povratku doma jer je kod nas još nepojmljivo da se u svakoj učionici nalazi interaktivna ploča i da najnormalnija stvar bude da nastavnik u razredu sjedi (ne na način kao što bi naši stari profesori zasjeli i nikad se ne pomaknuli, ali neću puno u detalje), ali uvijek je valjda bolje znati nego ne. Sutra popodne odmah krećemo s držanjem nastave imigrantima – za početak me dopala grupa srednjeg stupnja znanja pa ćemo vidjeti kako će stvari teći.

Da ne bi sve stalo na nauci, prošetala sam se nakon nastave po Oxford Streetu, zavirila u Zaru i H&M i zatim pješačila do doma jedno sat i pol. Vjerovali ili ne, karta i ja samo se nekako magično sprijateljile i nisam promašila niti jedno jedino skretanje (uspijem se ja inače zagubiti i do kvartovskog DM-a).

Putem sam , kao pravi turist, zvjerkala naokolo i upijala sve što se upiti dalo i zaista mogu reći da ti Englezi znaju sročiti zanimljive natpise: advertisers will be prosecuted (zvuči puno opasnije nego „zabranjeno plakatiranje“, zar ne?), Dirty Harry – cleaning services (da je Clint znao kako će završiti, pitanje je bi li snimio film…) i jedna misao s plakata obljepljenih po British National Library s kojom vas večeras i napuštam: Today is a gift. That’s why they call it the present.