Maja Danica Pečanić – fotografkinja nad čijim mi slikama sline cure

Svi smo mi uvrnuti na svoj na?in. Ja na onaj prehrambeni (tko bi rekao?). A o ostalim svojim ludostima ne?u javno. E sad, ta se moja uvrnutost o?ituje na bezbroj na?ina, a jedan je od njih i listanje ?asopisa o hrani, receptima i sl. Dugo ih ve? listam i analiziram (?itaj pretjerano kritiziram) i pregledavam ?ija se to sve imena nalaze na rubovima stranica i napisana sitnim slovima ispod naslova. I tako bi ?esto, kad bi mi neka slika izmamila duboki uzdah uz pomisao ‘Da mi je nešto…_____________ (nadopuni pridjevom u skladu sa slikom), pored nje pisalo trodijelno ime: Maja Danica Pe?ani?. (Jesam li vam ikad pri?ala o agoniji potpisivanja kad imaš ime od tri rije?i? Do?e ti da se predomisliš ako nešto trebaš kupiti na karticu.) Bilo kako bilo, to sam ime zapamtila  jer sam svako malo na njega nailazila.

A onda sam prije godinu dana s V.I.P.-jem bila u jednom slatkom vegeterijanskom restoran?i?u u Dubrovniku. Dotad je ve? bio shvatio koje su moje uvrnutosti i pomirio se sa ?injeni?nim stanjem. Lijepo je ?ovjek  poslije ve?ere prolistao jedan broj Sense koji je bio u košari blizu našeg stola i nadivio se sa mnom svakoj fotografiji koja je zasluživala da joj se divimo. Ispod ve?eg dijela njih potpisana je bila – poga?ate – Maja Danica Pe?ani?. ?ak i onako siti poslije nimalo skromne ve?ere uuuu-kali smo i aaaa-kali nad njezinim slikama, savršeno namještenim fokusima, pomno biranim pozadinama i zamamnoj hrani. Par dana poslije stupila sam u konakt s njom i naišla na nevjerojatno simpati?nu i otvorenu sugovornicu s kojom se otada prili?no redovito dopisujem i svaki se put obradujem kad ugledam njezino ime u inboxu. Da joj se ne bih radovala samo ja, zamolila sam je za mali intervju. Popra?en, naravno, njezinim fotografijama od kojih svaka pri?a svoju pri?u.

 

 

Kako si se po?ela baviti fotografiranjem hrane?

Po?elo je dosta slu?ajno. I samo to da sam po?ela fotografirati bila je slu?ajnost budu?i da sam prvi fotoaparat držala u ruci tek pred kraj likovne akademije. Svi meni poznati koji su tada nešto fotografirali susreli su se s fotoaparatom preko nekog ?lana obitelji s kojim su u?ili razvijanje ili preko nekog fotokluba. Po?ela sam se baviti fotografijom zahvaljuju?i nagradnoj igri tvornice duhana u kojoj su moja baka – strastvena ovisnica o nikotinu – i de?ko, nepuša?,  sakupljali za mene markice sa kutija cigareta. Poslala sam te markice na bakino ime i osvojila svoj prvi fotoaparat. Foti? me odmah osvojio i postao moj najdraži medij izraza. Kako sam nesto uštedjela, mijenjala sam foti? za bolji te kupovala opremu. Sve donedavno nisam znala druge fotografe osim bivšeg partnera. Mislim da je ta „izolacija“ bila prednost. Hranu sam po?ela fotografirati relativno brzo nakon prvog oduševljenja. Frendica je vidjela fotke koje sam tada radila za diplomski i kako je u to vrijeme radila u jednoj marketinškoj agenciji, pitala me da li bih probala nešto snimiti za njih. Kako volim izazove, prihvatila sam te cijelo ljeto provela spremaju?i kola?e i isprobavaju?i sve i svašta sto se ti?e rasvjete i stajlinga. Izgledalo je dosta loše, bilo je teško snimiti, ali znala sam da se može pa sam bila uporna i nastavila s tim.

 

 

Što te u tom poslu najviše veseli i postoji li nešto što te zna iznervirati?

Tek donedavno mislila sam da to nije posao. Previše sam se zabavljala da bih smatrala fotkanje poslom. Istina, dobivala sam honorare, imala puno posla, postigla status, ali nije to bio posao. Iznervira me upravo trenutak kad se mora pretvoriti u posao, kad raspored postane pregust, kad telefonski pozivi po?nu biti toliko ?esti da ometaju snimanja i kad me rokovi po?nu stiskati na sve strane, a vidim da ne?u sve sti?i. Najviše me veseli trenutak kad napravim nešto novo, kad se maknem iz rutine i radim nešto što mi je lijepo.

 

 
 
Koliki dio posla prepuštaš stilistima i kako obi?no rasporedite zadatke?

Kako sam do prije ro?enja mog sada ?etverogodišnjeg sina Maksa stajling radila isklju?ivo sama, znam koliko je bitan za fotografiju. Obi?no se pogrešno misli da je stajling ukrašavanje hrane. To je potpuno neto?no. Stajling je stvaranje atmosfere, smišljanje pri?e, slaganje scenografije. Kako su moji stilisti, dvojac Ganoci Frisch, ujedno i moji dugogodišnji prijatelji, savršeno se razumijemo i nadopunjujemo. Obi?no se dogovorimo što želimo posti?i, Tamara i Domagoj se pobrinu za nabavu rekvizita ako nešto ve? nemamo, pripreme hranu, zajedno posložimo scenu, netko nešto dodaje, netko mi?e sa scene, zezamo se, nekad i sva?amo, ja fotkam i na kraju sve probamo i proanaliziramo okuse, teksture probane hrane i komentiramo bi li nešto bilo zanimljivo pripremiti na druk?iji na?in. Drugi dan primim se izbora fotki, obrade i to je to.

 
 
 Možeš li s nama podijeliti neku zanimljivu ili smiješnu anegdotu sa snimanja?

Vesele me improvizacije i netipi?ni uvjeti snimanja. Zadnje snimanje za Dobru hranu odradili smo doslovno u ga?ama. Bilo je tako vru?e da nije bilo druge. Koristimo razne „efekte“ da postignemo neku refleksiju i sli?no pa tako Domagoj ?esto maše nekim papirom ispred objektiva, puše balon?i?e, masla?ak, baca konfete… Zabavno je.

 

Koju hranu smatraš najfotogeni?nijom?

Smatram da ne postoji fotogeni?na i nefotogeni?na hrana, ve? je zadatak svakog dobrog fotografa da  hranu u?ini primamljivom.

 
 
 
 
A koju ti je najteže snimiti tako da izgleda primamljivo? Koja ti je fotografija hrane bila najve?i izazov?

Najteže mi je snimiti hranu za ?ije snimanje dobivam to?no definirane upute jer mogu procjeniti ho?e li prema tim uputama fotografije dobro ispasti. Nedostatak slobode nije izazov, ve? frustracija.

 

 

U kontekstu reklamne fotografije ?esto se spominje nejestiva hrana koja izgleda sjajno kao npr. pe?eno pile zaliveno benzinom umjesto umaka i sl. Je li ti se ikad dogodilo da klijent od tebe zahtijeva da fotografiraš nešto nejestivo? Smatraš li takvu fotografiju neeti?nom na odre?eni na?in?

To mi se još nikad nije dogodilo. Dobra fotografija hrane je fotografija doista fine hrane. Mislim da lažiranje stvara krivu predodžbu koja na kraju nikome ne koristi.

 

 
 
Kako to izgleda kad odložiš fotoaparat i primiš se Photoshopa? Kako izgleda proces postprodukcije i obrade za tisak?

Najdraže mi je kada posao fotografiranja dobro napravim pa je obrada minimalna jer nisam velika pristalica prevelike obrade fotografije. Ponekad, kad uvjeti snimanja nisu savršeni, ona je nužna i dobro je da se na nju možemo osloniti, ali ona po meni ne smije biti klju?na za dobru fotografiju. Dobra fotografija je dobra fotografija jer je dobro snimljena.

 

Što bi savjetovala amateru koji se zatekne pred prekrasnim obrokom, a u džepu mu je samo mobitel ili point&shoot aparat? Postoji li neki trik kako izvu?i maksimum iz te situacije i dobiti prostojnu fotku?

Pa iskreno ne, sve je stvar u oku. Neki ljudi gledaju, a ne vide, drugi vide ono što je ostalima neprimjetno. Osloniti se na neki vlastiti osje?aj moj je jedini savjet. I što manje slušati savjete drugih.

 

 
 
 
Web stranice na koje bi nas uputila kad smo raspoloženi za malo slinjenja nad ekranom?

Moram priznati da, nažalost, jako malo surfam. Nemam vremena za to u zadnje vrijeme pa sve manje sama slinim pred ekranom..

 

 
 
Najdraži zalogaj za ove vru?e ljetne dane?

Raj?ica. Veliko, mekano, mesnato, zrelo volovsko srce iz frižidera, dobro maslinovo ulje i sol. ?aša pive i to je to.

p.s. Zaboravila sam pitati Maju koja je njezina uvrnutost (a da se može priznati u javnosti). Imate vi neku svoju?

0 Comments

  1. Odlican intervju i ooooodlicne fotke 🙂

  2. Divan intervju, obožavam njene fotografije, pogotovo atmosferu koju uspijeva uvijek postići na njima! 🙂

  3. Prekrasne fotografije, zanimljiva sugovornica 🙂 (volim ovakve nepretenciozne, jednostavne odgovore u intervjuima: imam osjecaj da sam na kavi s tom osobom :).
    Draga, AM, ajmo sad: jos, jos, jos 😉

  4. I najdraža mi je ova rečenica: “Needostatak slobode nije izazov, već frustracija”, našla sam se nedavno u takvoj prilici i poludila kad sam vidjela finalni rezultat.. ali nažalost eto, nekad se treba prilagoditi..

  5. Lucija Švob

    Divno, hvala za intervju. Već nekoliko godina pratim Danicine radove u Sensi i Sretnoj hrani i stvarno su odlične, uvijek spretno prilagođene temi i jelu i harmonične. Želim joj puno uspjeha u daljnjem radu, naravno uz to i puno zabave i ljubavi!

  6. Fotke su stvarno predivne, divim se 🙂

  7. Ova fotka sa kropom kestena i kucom je jedna od najoriginalnijih koje sam videla u poslednje vreme. Samo neko ko je pokušao da slika hranu (ja se bezuspešno trudim i slabo napredujem) zna koliko je to jednako teško kao i fotografisati ljude, mođžda i teže. Ako ti se model pruži emociju koju tražiš eto dobre slike a meni se nijedna čorbica i supica nije nasmejala. Samo sede i ćute sa onom groznom sjajnom površinom i kažu, e sad čik, slikaj nas.

  8. Sjajan post i odlican intervju. Fotografije su prekrasne

  9. Divneeee fotke, kad narastem i ja bi voljela tako fotkati 😀 Intervju super zanimljiv i opušten, procitas u tren!

  10. Kakve fotke!!! Svaka čast Majo!
    Uvek volim da upoznam nove ljude koji tako uživaju u svom poslu!

  11. Ja već dugo vremena slinim nad njenim fotografijama. Lijepo je spojiti prekrasne fotografije sa licem koje stoji iza njih. Odličan intervju!

  12. lore

    Intervju je super..a fotke predivne 🙂 nadam se da ce jednom biti i suradnja 😉

  13. Pratim Maju Danicu već neko vrijeme i naravno i divim joj se baš kao i ti….Odličan post Ana!

  14. Divne intervjue sam kod tebe pročitala i puno novog videla i naučila :))))) to volim

Leave a Comment