“S tobom se jako zaj…no seliti,” reče mi toga dana muž noseći po tko zna koji paket knjiga niz stepenice. Naš smo stančić i ovo ljeto iznajmili i preselili se na par mjeseci, a to je značilo jaaaaako puno pakiranja. Odjeću sam s vremenom reducirala i uglavnom imam neku bazu kojoj se stalno vraćam.
O kolekciji rekvizita za fotografiranje hrane bolje da ne počinjem (ako vas to slučajno zanima, javite pa vam mogu jednom pokazati dio koji je sada sa mnom) – tanjuri&tanjurići, čaše svih veličina i oblika, hrpe rasparenog pribora za jelo, ubrusa i poneki stolnjak… Podloge za snimanje priča su za sebe – nikad ih dovoljno, a uvijek ih previše (naročito kad živiš u 40-ak kvadrata).
No najbolnija točka svakako su mi knjige. Na mega polici (koja ide na L od stropa do poda) ima ih, tj. bilo ih je na stotine – neke se koriste često, neke na tjednoj bazi, neke su tek u planu za čitanje, iz nekih se kuha, iz nekih se uzimaju materijali za instrukcije engleskog+francuskog, neke su tu samo zato što su lijepe, neke zato što sam ih dobila na poklon, neke su ostale još od faksa, neke čekaju Karmen da još malo naraste, a za neke potajno znam da ih nikad neću pročitati (tih je s vremenom sve manje).
A kuharice… Koliko god da ih je, uvijek mi se čini da u onoj sljedećoj ima nešto posebno za otkriti. Ili mi se jako svidi fotografija. Ili filozofija koja stoji iza knjige.
Naime, kuharica što se mene tiče nije samo kolekcija recepata. Prava kuharica kojoj ćete se iznova vraćati uvijek ima neku nit vodilju, priču koja sva ta jela drži na okupu, odiše osobnošću onoga tko ju je pisao, poziva da je oblijepite papirićima i da maštate o svim onim jelima koja ćete pripremiti za neku romantičnu večeru s boljom polovicom ili za cijelo društvo. Iz nje imaginarno mirišu sve te nedosanjane večere i dok je čitate, u ušima vam po Ikeinim tanjurima zvecka pribor za jelo koji vam je u nasljeđe ostavila prabaka.
I uvijek padnem na tu neku novu priču, a ako ćemo posve iskreno, iz mnogih kuharica koje su na toj mojoj velikoj polici, nisam skuhala niti jedno jedino jelo. Ali tu su, volim ih prelistati, čituckati ili povremeno njima zabaviti Karmen.
Kao što se da primijetiti, kvalitetne kuharice baš jako volim. I zato sam se trudila da i ova koju sam ovaj put napisala barem donekle odgovara gornjem opisu – uključila sam u nju neka složenija jela, ali ima ih i toliko jednostavnih da je upitno mogu li se dotični pripravci uopće nazvati receptima.
Među tim jednostavnijima nalaze se i ove višnje u konjaku – treba jedino oprati višnje i pomiješati ih s ostalim sastojcima. Ostatak posla obavlja vrijeme i što ga više prolazi, to su one bolje. A dio koji se potroši uvijek možete i nadomjestiti. Npr. baš sam neki dan u lanjsku teglu (koja je bila dobrano opustošena jer smo u nju zavirivali kad god bi nam trebao dodatak za semifreddo, sladoled ili brownies) nadodala još višanja te malo šećera, začina i konjaka.
- svježe višnje
- smeđi kristal šećer
- štapić vanilije
- cimet
- konjak
- dovoljno velika tegla – sterilizirana
Ako je zalutala koja peteljka ili listić među višnjama, svakako ih odstranite. Višnje operite i posušite, koštice ne dirajte.
U steriliziranu staklenku na dno stavite višnje u dva do tri sloja pa posipite smeđim kristal šećerom s malo cimeta i ubacite štapić vanilije.
Proceduru ponavljajte (bez štapića vanilije) dok ne utrošite sve višnje. Kad završite, obilato pospite šećerom pa ulijte dovoljno konjaka da posve prekrije višnje.
Protresite teglu nekoliko dana za redom kako bi se šećer otopio i čuvajte je duuugo, duuugo na tamnom mjestu (moja stoji u ormaru).
Višnje možete jesti kao dodatak kolačima, kremama ili sladoledu, a sigurna sam da će preostali konjak biti divan dižestiv.