Churros ili zašto od mene nikad sponzoruše

by Ana-Marija

Zamislite da se probudite u apartmanu usred Madrida. Osam je sati, muž ide na obilazak stadiona, a vi imate dogovor s jednom simpatičnom keramičarkom u njezinom studiju negdje u predgrađu. Doletjeli ste tek sinoć pa ne znate pravo ni gdje je centar Madrida, a kamoli predgrađe. Ljetne krpice, japanke, pranje zuba, mrva šminke, pogled u torbu da provjerite imate li sve sitnice koje na putovanju volite imati pri ruci, kad tamo… nada, nix, nula, zero (ne Coca Cola). Prazno. Novčanika nema.

Mjerica panike. Pa onda razum – brže-bolje zovi banke i kartične kuće i usput pjevaj u slavu Europske unije i jedinstvene roaming zone.

Priča ne završava dramatično kao što počinje. Nitko nije pokušao koristiti kreditne i debitne kartice, a gotovine nije bilo puno. Doduše, završava pomalo tragično – na šalterima kojekakvih institucija u redovima kako bi se nadoknadile izgubljene osobne i ostale birokraciji nužne kartice.

Mislim da mi je novčanik ispao u trenutku kad sam u zanosu iz torbe povukla fotoaparat pred nekim divno osvijetljenim zdanjem, ali to nikad neću pouzdano znati. Ono u što sam zato sto posto sigurna jest da je teško pronaći taj paralelni svemir u kojem bih se ugodno osjećala kao sponzoruša. Naime, protivno uvjerenju svake stanice mog bića tijekom putovanja apsolutno je sve troškove snosio Milan. I tek kad sam ostala bez mogućnosti da sama platim što mi treba, počela sam primjećivati svaki espresso, svaku vožnju javnim prijevozom ili uberom, svaku bocu vode ili žvake. O većim stavkama da ne govorimo. Možda će se nekome učiniti blesavo, jer ipak je moj vlastiti muž u pitanju, ali osjećaj mi nikako nije bio dobar.

I tako smo u nedjelju po mojoj želji završili na El Rastru, second hand tržnici svega i svačega. Malo podsjeća na Portobello, iako oba mjesta imaju vlastiti, poseban šarm i identitet. Tržnica je ogromna i otvorena nedjeljom od 9 do 15 h. Prošetali smo se, nagledali se koječega (ako vam slučajno treba plastični pršut, znam gdje ćete ga povoljno naći), obišli sporedne uličice u kojima ima mnogo zanimljivijih trgovina nego na žili kucavici, kupili par starih vilica (kojih smo se panično sjetili na aerodromu tik pred sigurnosni pregled pa ih u zadnji tren ubacili u veliki kofer) i već pomalo zamoreni gužvom, bukom i šarenilom krenuli prema apartmanu. Kad u jednoj hrpi da-mi-je-nešto-slatko-oko-sokolovo spazi vintage churreru.

E sad. Ništa vam od ovoga ne bih pričala da je onaj novčanik s početka priče bio na svom mjestu, ali ovako je moja alter ego sponzoruša morala pitati muža da kupi staru mašinicu za izradu churrosa (ima još i kutiju! I sve dijelove!) Tko poznaje Milana, zna i da u njegovom džepu definitivno ne spavaju zmije tako da je sva frka u mojoj glavi bila baš to – samo frka u mojoj glavi. I iako sam preskočila sve druge suvenire i ostalo na što bih vlastiti novčanik lako povukla, churreru nisam mogla ostaviti da čeka nekoga drugog.

Ali zna čovjek s kim već skoro desetljeće ima posla i sav sretan s onim svojim širokim osmijehom koji kao da je u tom momentu govorio “ajme meni što ću s tobom” mi kupi to malo čudo. Sretna ja s mašinicom kakve ima na svakom koraku (nije to puno drukčije od slastičarske šprice ili starih mašinica za kekse kakvih ima i kod nas još za pronaći), a sretan Milan s pomisli na churrose koji će iz nje izlaziti. I tako ja sad imam churreru s pričom, a Milan tu i tamo dobije dozu toplih, hrskavih churrosa kao najbolji suvenir iz Madrida.

Drugo mjesto, ali isti taj osmijeh

A ako niste sigurni što su točno churros – to vam je nešto poput tijesta za princes krafne koje se istiskuje iz churrere ili slastičarske šprice s malo širim zvjezdastim nastavkom i zatim prži u dubokom ulju. U Španjolskoj se tradicionalno jedu za doručak, a poslužuju se sa šećerom ili čokoladnim umakom. I dulce de leche dolazi u obzir.

Na internetu ima milijun recepata i po onome što sam mogla primijetiti, španjolski su recepti malo asketskiji, a južnoamerički bogatiji sastojcima. Ja sam ih isprobala nekoliko i na kraju usporedbama nekoliko omjera došla do sljedećeg koji više ne planiram mijenjati osim ako ne dođem do nekog revolucionarnog otkrića.

CHURROS
  • 250 ml vode
  • 70 g maslaca
  • sol
  • 1 vanilin šećer
  • 1 žlica šećera
  • 150 g glatkog brašna
  • 2 jaja
  • suncokretovo ulje za prženje i kristal šećer (po želji pomiješan s cimetom) za posipanje i/ili čokoladni umak za umakanje

 

U loncu zagrijte vodu, maslac, sol, vanilin šećer i šećer pa kuhajte do vrenja. Maknite lonac s vatre i u vrelu mješavinu odmah dodajte brašno. Snažno miješajte dok ne dobijete homogenu smjesu. Ispočetka će biti grudvasto, ali nakon toga ćete dobiti kuglu tijesta.

Dobiveno tijesto ubacite u mikser pa prvo malo miksajte tako samo dok se ne prohladi, a zatim dodajte jedno po jedno jaje i nastavite miksati dok ne dobijete finu, elastičnu, pomalo sjajnu smjesu. Smjesu stavite u slastičarku špricu ili vrećicu sa zvjezdastim nastavkom. Šprica mora biti prilično čvrsta jer ni tijesto nije baš mekano poput šlaga.

Pripremite sve za prženje – u loncu zagrijte ulje, a sa strane stavite tanjur prekriven kuhinjskim papirom. Neka vam pri ruci bude i pomagalo kojim ćete churrose vaditi iz ulja kad su gotovi.

Kad se ulje ugrije (provjerite kao što ćete ubaciti komadić tijesta u ulje – ako se pojave mjehurići i vidite da se prži, to je to), u njega istiskujte tijesto. Churros mogu biti ravni ili poput suze (to ćete najlakše postići ako ih u tom obliku istiskujete na veliku metalnu žlicu s rupicama kojom inače vadite pomfrit. Prethodno je umočite u ulje da se tijesto ne lijepi za nju i zatim jedan po jedan spustite u vrelo ulje – samo će skliznuti u lonac).

Kad churros poprime zlatnožutu boju, izvadite ih i pustite da se malo ocijede na kuhinjskom papiru koji će upiti višak ulja. Zatim ih po želji uvaljajte u kristal šećer i obavezno ih poslužite dok su topli. Hladni  churros nisu ni upola toliko dobri.

 

Što kažete na ovo?

Ostavi komentar