U nekim stvarima stvarno volim klasiku (da ne kažem klišeje – klasika puno bolje zvuči). Volim najobičniju urednu francusku manikuru (zbog čega moja teta-kozmetičarka šizi jer godinama već radimo istu stvar svaki mjesec); volim neke poprilično prizemljene boje odjeće (s čim se moja najbolja prijateljica koja nosi jarke boje s vremenom pomirila); volim novogodišnje izlaske (iako u 99 % slučajeva budu totalni promašaj) i da, u nekim su mi kontekstima i crvene ruže drage. Što da vam kažem, dosadna sam.
S druge strane, kao što ste već primijetili, ono u čemu nikako ne zazirem od novoga jest hrana. Tu, kad malo bolje razmislim, ne zazirem ni od klasičnog ni od ultramodernog, već samo od nekoliko namirnica koje mome nepcu nisu mile. Panna cotta o kojoj je danas riječ prava je klasika. I bila bi nešto već stoput viđeno da nije jednog malog zaokreta u cijeloj priči – ružine vodice. Ona ovom desertu udiše notu elegancije, ali ne one uštogljene i pretenciozne nego one što vas iskonski veseli kad zatvorite oči i skoncentrirate se na kombinaciju okusa i aroma. Vrlo lako mogu zamisliti da se ova panna cotta poslužuje na dvoru engleske kraljice, ali i na najrazuzdanijem pikniku (pod uvjetom da ekipa sa sobom ima mini-frižider u kojem će ga čuvati do konzumacije).
Imala sam sreće da mi je prijateljica udijelila prave lijepe mahune vanilije koje sam mogla upotrijebiti u ovom desertu, a ako se dulje vrijeme motate po ovom blogu, možda ćete se sjetiti posta o Borough Marketu u Londonu. Tamo sam naime kupila ružinu vodicu koju sam umiješala u ovaj romantični slatkiš. U nedostatku iste, možete se poslužiti aromom ruže koju možete kupiti u Konzumu. U tom slučaju, jako oprezno s količinom jer je jaka. Radije koju kap manje nego da vam se čini da gutate Bvlgarijev Rose.
Panna cottu napravite prema ovom receptu.
