Ultrajednostavne palačinke iz pećnice i snimanje za Dobru hranu

by Ana-Marija

Prošli sam vikend barem na koje popodne. Ionako je negdje trebalo pripremiti editorial za a unatoč svoj dobroj volji, bez kuhinje bi to bilo teško izvedivo.

Onda sam opet malo razmišljala (pogubna aktivnost) i shvatila da sve ovo vrijeme dok sam under cover radila na kuharici i tu i tamo snimala priloge za Dobru hranu nisam zapravo nikad o tome pisala. A tema je zanimljiva.

Kako to izgleda? Prvo i osnovno, kad se odseliš u Dubrovnik i kad te urednica nazove s temom „bobičasto voće“, padne ti mrak na oči. Dubrovačka placa ima svojih svijetlih trenutaka, ali se u mnogim aspektima ne može mjeriti sa zagrebačkom. Dva u ovom slučaju bitna jesu sljedeća:

a) Ako si došao iza 8.30, već prilično kasniš. Podne? Nisi trebao ni dolaziti.

b) Vrhunac bobičastog voća koje sam srela u Dubrovniku je čašica od jogurta napunjena divljim kupinama (divna stvar kad je pronađete u bursi sa stvarima koje je baba kupila na placi i poslala i pozobate prije nego što stigne do frižidera, ali ni približno dovoljna za fotogeničan prilog).

Onda optimistično pomislim kako bi se možda nešto i moglo pronaći kod lokalnih distributera koji rade s restoranima.

–          A što vam treba, sinjorina?

–          Maline, kupine, ribiz, borovn…

–          Maline ste rekli? Aaa, teško. I kupine isto… Borovnice i ribiz bi mogli.

Nakon iscrpnog objašnjenja što će mi maline i kupine i zašto mi trebaju baš u utorak, pokazalo se da mi želja ne može biti uslišena jer posebna(!) dostava može doći tek u četvrtak. Mda.

Zovi Mateju upomoć. A tko je Mateja? Mateja je alfa i omega + dobri duh Dobre hrane, dobrica krhke građe (što je samo optička varka) i lavlje grive, zaljubljenica u sadnju vlastitih pomadora i stručnjak za kumice sa svih zagrebačkih placeva. Ona samo malo zažmiri i zna ti nabrojiti koja kumica u kojem redu ispod kojeg suncobrana na kojem placu ima koju vrstu limuna. I kojim ih danom donosi. Ukratko, doktorica za kumice.

E, pa moja je doktorica ovaj put žestoko priskočila upomoć i napunila mi punu kašetu bobičastog voća za editorial, stavila ga na autobus i 10 sati poslije mogla sam zasukati rukave. Ali to baš sad više i nije bio problem jer je Mateja odradila ono što je ovaj put bio najgori dio posla – nabavku.

Ostalo je zapravo ono što najviše i volim.

Prvi korak je smisliti koji su recepti u igri. Kako je Skandinavija poznata po kolačima s bobicama, prvo sam inspiraciju potražila na sjeveru (i na kraju vam je donosim upravo ovdje u obliku ovih finskih pečenih palačinki), onda sam htjela nešto prizemno i jednostavno i pod obavezno jedan klasik (u ovom slučaju Pavlova).

Drugi korak je odrediti u kakvom bi tonu prilog trebao biti (tu sam jako sretna jer mi Mateja uvijek daje odriješene ruke). Nisam htjela ništa dramatično niti tamno jer je prošli prilog o zdravijim varijantama kolača bio u dosta kontrastnim mračnijim tonovima pa sam htjela nešto sasvim suprotno od toga. Mada sam inače u životu ljubitelj crne, bijele, bež i prljavoroze, ovo sam ljeto raspoložena za žiži boje [kad me na ulici sretne u narančastoj suknji i indigo plavoj majici sa šarenom ogrlicom moja je najbolja prijateljica uvijek iznova istinski iznenađena. Tu su još i narančaste cipele]. Tu sam želju za bojama prenijela i u tonove editoriala. Ne može se reći da baš pršti bojama kao moja odijevna kombinacija nadahnuta Matisseom, ali ima ih nešto više nego inače. Baza je bila keramika koju mi je lani izradila predivna Marina Marinski, a upotpunila sam je detaljima s dodirom boje. U ovoj fazi još obično nemam jasnu predodžbu na što će fotke sličiti pa je tako bilo i ovaj put.

Treće je kuhanje. Tu nema puno filozofije – zavrni rukave i kreni. To svi znate kako izgleda. Bitan je element raspremati u hodu inače na kraju balade možeš poželjeti Normabel.

Kad je kuhanje gotovo, kreće najzabavniji dio – igranje s rasporedom i fotkama. Obično krenem nekako uredno i dobijem sterilne fotke s kojima sam silno nesretna pa počnem raspremati uvjerena da će to biti najgori editorial ikad i onda stvorim neki dodatni nered koji je u mom slučaju obično prvi korak za drugu seriju fotki – onu koja mi se sviđa. Tako je bilo i ovaj put. Ta bi se moja metoda mogla nazvati kontra-styling.

Snimanje sam morala podijeliti na dva dana što inače nije najsretnije rješenje jer je svjetlo previše varira i prvi dan sam snimila samo dio materijala. Na VIP-ovo pitanje je li sve ok i jesam li zadovoljna, mogla sam jedino slegnuti ramenima. Korektne su to fotografije bile – sve na svom mjestu, tehnički ok, ali falilo im je onog nekog štofa.

Sutradan sam skratila proceduru i odmah u startu napravila nered. Puno bolje. Jednu po jednu, uz varljivu svjetlost oblačnog ljetnog dana snimila sam sve kako treba. Entuzijazam se instant vratio. Naravno, ne treba ni spominjati da sam dvaput usred kuhanja shvatila da mi fali neki sastojak i trčala u butigu – to je standardni scenarij. Isto se tako podrazumijeva da sam uspjela prosuti punu zdjelicu štauba po podu i zaboraviti dva do tri rekvizita na koja sam računala na drugom kraju grada. Ali s vremenom sam se istrenirala da se oko toga ne nerviram previše. Baš kao i okad nemaš kuhinju, i u tim se situacijama treba snaći.

Kad su sve fotke prebačene na kompjuter, malo dotjerane i poslane u redakciju, dolazi najbolji dio. To je trenutak kad imaš očišćenu kuhinju, odrađen posao i brdo kolača pred sobom. A brdo kolača ima i brdo potencijala da usreći ljude.

–          Znaš, kad ti i Milan budete imali kuhinju, nema nikakvog razloga da ti i dalje ne dolaziš doma snimati, kaže mi tu večer mama na telefon nakon što je pronašla dvije neiskorištene mjerice bobica, bocu muškata (o tome sljedeći tjedan) i nekoliko skoro pa punih plehova kolača na kuhinjskom pultu.

Ostatak kolača u kutijici je otputovao u naš beskuhinjski stan i dočekao nas kad smo se kasno navečer vratili iz Pantarula. VIP-u je favorit bio upravo ovaj koji slijedi i koji je mali preview za editorial koji izlazi sutra u Dobroj hrani.

Što se može očekivati od ovog kolača? Pa, ne puno kad je elegancija u pitanju. Ovo je jedan dobri priprosti kolač. Zvuči katastrofalno, ali time nisam mislila ništa loše – priprost u smislu da su potrebni samo najosnovniji sastojci i skoro pa ništa vremena za pripremu. Ako znate isprigati palačinke, znat ćete se snaći i s ovim kolačem jer je još jednostavniji od palačinki – nema beskrajnog stajanja uz štednjak. Samo u jednoj zdjeli pripremite smjesu i izlijete je u pleh. Ostalo se sve radi samo. Gust je i kompaktan, nimalo prozračan (‘zbabljen’ kako bi rekla moja baba), malo podsjeća na clafoutis/flognarde (i zapravo je to skoro pa ista stvar samo bez voća – njega možete dodati naknadno). Kako ja vidim situaciju, idealan za one dane kad vam se ama baš ništa ne da, ali ipak vam se jede slatko.

  • 140 g šećera u prahu
  • 180 g glatkog brašna
  • ½ vrećice praška za pecivo
  • prstohvat soli
  • 2 jaja (malo ih istucite vilicom)
  • 800 ml mlijeka
  • 1 vanilin šećer
  • korica limuna
  • 1 žlica ruma
  • 100 g maslaca

 

U zdjelu stavite šećer u prahu, brašno, pecivo i sol pa na sredini napravite mjesta i počnite dodavati ostale sastojke: jaja, mlijeko, šećer, limun, rum. Dobro izmiješajte dok ne dobijete smjesu nalik onoj za palačinke.

Ostavite je da odleži pola sata. Rastopite maslac i odvojite dio da njime premažete pleh veličine 23×32 cm. Zatim ugrijte pećnicu na 200°C.

Dodajte rastopljeni maslac u smjesu, dobro izmiješajte i prelijte je u pleh. Pecite 30 do 40 min, dok rubovi ne porumene.

Izrežite na kvadrate i poslužite s dodatkom po želji (šlag, mascarpone, bobičasto voće, aromatizirani šećer, neki gusti kompot, čokoladni preljev, mermelada…).

 

 

 

Što kažete na ovo?

11 komentara

Mirela 02/08/2014 - 21:08

supita <3
tako ja to zovem

Reply
anamarija 03/08/2014 - 1:05

Hvala na info 🙂

Reply
Silvana 06/08/2014 - 11:00

Jupi, novi post, opet divota, što reć …………………..We love you AM 😉

Reply
Silvana 06/08/2014 - 11:03

I Mateju također 🙂 poslala je divne ‘bobice’

Reply
Silvana 07/08/2014 - 11:23

Draga AM, pridružujem se čestitkama za “Pantarul” na stranicama
http://www.buro247.hr/lifestyle/gastro/dubrovacki-restoran-koji-ne-smijete-zaobici.html

Jedva čekam jednom doći u Dubrovnik i Pantarul naravno!

Ma bravo!

Reply
anamarija 27/06/2015 - 20:11

Puno hvala! 🙂

Reply
Ingrid 19/08/2014 - 12:48

Gušt mi je bilo čitati!

Reply
anamarija 27/06/2015 - 20:11

Gušt je naći ovakav komentar 🙂

Reply
helena 31/08/2014 - 1:04

Draga Ana Marija!
Opet se javljam nakon dugo vremena (ne stižem ništa), ali evo, s obzirom da sam vidjela i da je knjiga izašla i pročitala za restoran, sve što mogu reći-ČESTITAM!

Jako sam sretna, pogotovo jer pratim ovo od početka i vidjeti da su se nekome snovi ostvarili mene jednako tako čini sretnom 🙂

Zanima me samo ako mi možeš reći gdje se knjiga u Zagrebu može kupiti? I svakako kada dođem iduće ljeto u Dbk, dolazim u Pantarul! 🙂

Svežderica

Reply
Marija 01/05/2015 - 18:02

A koji je gornji kolač na slikama? Recepta za njega nema.

Reply
anamarija 27/06/2015 - 20:03

Nema još, to je bio jedan od kolača sa snimanja sa zobi i bobičastim voćem, isto jako fin 🙂
Ako bude prilike, objavit ću i njega 🙂

Reply

Ostavi komentar