U zadnje vrijeme baš puno razmišljam o tome što to znači pisati blog, kako se to radi i kako “bi trebalo”. Članke piši barem jedanput na tjedan, objavljuj sadržaj na društvenim mrežama svaki dan (i to na više njih), pazi na vrijeme objava, pripremaj sadržaj unaprijed tako da ga ljudi mogu koristiti kad im treba (npr. radi božićne kolače u 11. mjesecu tako da postovi budu spremni koji tjedan prije Božića), budi stalno na raspolaganju za pitanja, komentare, intervjue itd. Ukratko – svu teoriju odavno znam, ali nema teorije [pun intended] da je provodim u praksi.
I onda vodeći se svojim primarnim načelom “ili radi kako treba ili nikako” često imam i poriv da dignem ruke od svega skupa i zatvorim i to poglavlje. A onda mi bude žao pa to (naravno) ne učinim. I trenutačno sam najsklonija opciji da budem popustljiva sama prema sebi i da pišem blog kako vjetar puše i kad se ukaže tih prepredenih par sati koji mi uvijek tako vješto izmiču. Pa tako evo i ovaj put.
Ovaj bor nisam pravila 20.11. da bih post mogla objaviti 1.12. pa da se svi stignete lijepo pripremiti, kupiti lisnato tijesto, razmisliti o nadjevu i spremiti recept među božićne bookmarke ili na neki božićni Pinterest board.
Ne, bor sam pravila 22.12., za večeru s ekipom koju sam isto tako pripremala u zadnji čas jer moja glavna kuhinjska pomoćnica radi sve samo ne pomaže – tj. barem ne još. Dok ja izvadim sastojke za namaz, ona je već stigla otvoriti policu, izbaciti sve tave na pod, klimavo se popeti na noge i to tako da je lijeva na podu, a desna u tavi (operem ja to poslije, for the record) pa onda ja trčim da sve to ne bi završilo nekom neželjenom špagom i/ili polomljenim zubima.
E, ok. Jednu smo nezgodu izbjegli. Vratim se onim sastojcima, idem otvoriti jogurt, bacim za svaki slučaj još jednom oko na nju, a nje nema! Krenula u petoj brzini prema sobi čija sam vrata ostavila otvorena (kakva početnička greška, tamo ne može poslovati bez mene). Trči za njom, pokupi je, zatvori vrata, vrati u sigurnu zonu, daj joj neku igračku koja bi je moooožda mogla zabaviti na 5 minuta (dovoljno dok se otvori jogurt i pomiješa s preostala tri sastojka) i uhvati crtu prema onom još uvijek neotvorenom jogurtu. Usput makni one porazbacane tave sa strane da se ne razbije u povratku. Jedan, drugi, treći jogurt je u zdjeli, gusjenica svira, dobro je. Ili ne. Mala ruka vuče nogavicu. Hoće sinjorina vidjeti što se to događa na radnom pultu. I tako dalje, i tako dalje. Svatko tko je imao znatiželjnog malog pomoćnika dobro zna kako izgleda priprema jednog prosječnog ručka, a kamoli večere za osmero.
Sva sreća, na sam dan kad su nam prijatelji dolazili, i VIP je bio doma pa smo podijelili zadatke – on Karmen, a ja večeru. Ali kako je sve bilo u poslovični zadnji čas, trebalo je biti brzo (kakvog li iznenađenja). Imam par provjerenih aseva iz rukava koje sam upotrijebila, ali ne da mi se uvijek kuhati isto i sjetila sam se ovog bora koji je lani harao svim internetima. (ove godine ga je zamijenila božićna zvijezda – mojim ritmom bit će taman dogodine 😀 )
Nadjev? Što se nađe u frižideru. U mom slučaju je ispalo vrlo ukusno pa ću vam i to zapisati ovdje. E sad, da sam onaj pravi hiper-turbo-organizirani bloger, bila bih vam za ovo snimila video (još jedna stvar s popisa želja koje se sad ne stignem uhvatiti), ali već smo gore utvrdili da nisam tako da ću vam okačiti link na tuđi uradak.
Bor je kod publike vrlo dobro prošao, moj VIP je mrtav-hladan izjavio da sam to kupila gotovo i samo ispekla 😀 pa se poslije šokirao kad sam to uspjela stići (da sam pametnija, trebala sam reći da sam ga motala pola noći dok je Karmen spavala) i koji dan prije Božića bilo je tako lijepo vidjeti sve te drage ljude za stolom. Nas četiri prijateljice (još od vrtića/osnovne škole) plus pridruženi muški članovi (i kod svake doma baka/djed-servis). Nadajmo se istom scenariju i dogodine.
A ako ste i vi jednako na vrijeme kao i ja, možda vam ovaj recept još i dobro dođe za kakav novogodišnji party/ručak/večeru. A ako ste u strci, imate i sve ove opcije od prije par godina. I naravno – sretna vam 2018., od srca! <3 Eto, bar to na vrijeme 🙂
SASTOJCI:
2 komada lisnatog tijesta (za najbrže rezultate kupite već razvaljano)
Za nadjev:
- 2 žlice punomasnog krem sira
- 1 manji žumanjak (ili pola velikog)
- 2-3 sušene rajčice iz ulja – nasjeckane na komadiće
- 2 žličice kapara
- 1 češanj češnjaka, protisnut ili sitno nasjeckan
- sol i papar
Za ukrašavanje:
- grančice svježe majčine dušice
- crveni papar u zrnu
- bijeli sezam
- bjelanjak
Sastojke za nadjev lagano pomiješajte.
Lisnato tijesto oblikujte i premažite nadjevom kao u ovom videu. (ja sam bila štedljivija s tijestom pa je moje “deblo” puno kraće od ovoga u videu)
Premažite bor bjelanjkom, pospite ga sezamom pa ukrasite grančicama majčine dušice i crvenim paprom.
Od ostataka tijesta režite zvjezdice pa i njih premažite bjelanjkom i začinima.
Prvo pecite bor (cca 20 min na 200C) pa onda zvjezdice.
Najbolje je bor poslužiti topao, ravno iz pećnice, ali može proći i ohlađen.
