‘F**k off! F**k off! F**k off!’ Ma daj, triput zaredom… Nije ti to malo too much? Prođe par minuta pa slijedi nešto u stilu: ‘You f***ing donkey’ / ‘You stupid cow.’ / nadopuni-niz-bilo-čim-politički-nekorektnim. I onda mi se više ne da i promijenim program, zaklopim laptop ili ugasim YouTube.
Ukratko, to bi bila moja reakcija na Gordona Ramsayja svaki put kad bih ga gledala u Hell’s Kitchen ili Kitchen Nightmares ili kako li se već zvala ona emisija u kojoj je pokušavao spasiti(?) one očajne restorane u kojima se više ništa spasiti ne da.
A onda me prije vikend-dva uhvatila neka virozica (moj je vikend zapravo ponedjeljak jer je Pantarul ponedjeljkom zatvoren pa smo tada slobodni k’o ptice – ali naravno, nisam se razboljela ni u srijedu ni u petak nego baš u ponedjeljak) i manje-više cijeli dan provela sam gledajući 24Kitchen.
Televiziju inače rijetko palim – prebacila sam se na rješenja tipa Netflix i Pickbox – ali taj mi je dan trebalo baš nešto gdje neću ni najmanje naprezati mozak i nebrojene kombinacije brašna i jaja na 24Kitchenu činile su mi se kao pravo rješenje.
Upalim TV nakon sto godina kad tamo… Gordon Ramsay. Ajme meni. Ali dobro, izdržat ću nekako, mislim se. Piše da emisija traje još samo 10-ak minuta.
Uslijedio je šok i nevjerica. Gordon se čak ponaša simpatično. Malo pozornije poslušam, kad tamo ni jedan f***k (nemojte me krivo shvatiti, nisam neka strašna čistunka i zna i meni izletjeti pokoja riječ zbog koje su nas u osnovnoj slali na ispovijed, ali ako ne znaš sklopiti rečenicu bez psovke, nisi mi baš napet). Gordon kuha, sipa neke fore, dijeli pametne savjete i na kraju iz pećnice vadi komad mesa koji mi se dobro urezao u pamćenje i samo čekam prvu priliku da mu ukradem ideju.
Da skratim priču, Gordon mi se umilio. Jako. Hell’s Kitchen mi i dalje ne pada na pamet gledati, ali zato bih Gordon Ramsay’s Ultimate Home Cooking i Gordon Ramsay’s Ultimate Cookery Course mogla gledati od 0 do 24.
Prošli ponedjeljak su nam dolazili prijatelji na večeru i pored nekih ražnjića, kuglica od bešamela, labneha i ostalog, na stolu su bila i dva Gordonova recepta: empanade s govedinom (doduše, njih sam prilično izmijenila) i ova salata od leće koja je osvježila cijelu situaciju. Napravila sam popriličnu hrpu i sve smo pojeli tako da… Gordone, svaka čast. (neke sam sitnice izmijenila, ali svidjela mi se baš tako kako sam je napravila tako da vam neću pisati original nego tu verziju koja je nastala prilagodbom situaciji u kuhinjskom ormariću)
- 300 g smeđe leće
- 2 lista lovora
- 3 tikvice srednje veličine
- 3 crvene paprike
- maslinovo ulje (za pečenje povrća)
- 6-7 sušenih rajčica iz ulja
- 1 avokado
- sok 1 limuna
- 4 žlice nasjeckanog svježeg vlasca
- 10-15 listova bosiljka
- sol i papar
Kuhajte leću s listovima lovora sve dok ne omekša.
U međuvremenu zagrijte pećnicu na 200°C i obložite lim veličine pećnice papirom za pečenje.
Tikvicama odstranite vrh i dno pa ih narežite na sitne kockice (1,5 cm x 1,5 cm). Očistite paprike, odstranite im sve one unutarnje sjemenke i vlaknaste dijelove pa i njih narežite na sitne kockice. Rasporedite ih na lim za pečenje, posolite, popaprite i obilato začinite maslinovim uljem (ja nisam štedjela ulje u ovom dijelu jer sam poslije sve to ulje zajedno sa sokovima pomiješala s ostatkom salate). Stavite povrće u pećnicu i pecite dok ne omekša, 15-20 min. Izvadite i ostavite da se ohladi.
Rajčice iz ulja ocijedite i narežite na sitne komade.
Leću procijedite, pustite da se ohladi pa zatim pomiješajte s rajčicama iz ulja, pečenim povrćem i sokovima koje je povrće pustilo.
Netom prije posluživanja avokado izrežite na sitne kockice, dodajte ga u salatu pa umiješajte i limun, vlasac i bosiljak. Posolite i popaprite.
Ako želite (ja jesam), možete dodati još i neke sjemenke (npr. mix suncokretovih, bučinih i lanenih sjemenki).
