Saga o Kopenhagenu – dio šesti ilitiga fensi-šmensi restorani

Ispričala sam vam kako je odluka pala baš na Kopenhagen, a blaženi zaključak da je glavni grad Danske trenutačno prava gastronomska Meka došao je malo kasnije. Radi dramatičnog efekta nazvat ćemo to prstom sudbine. Osim što se u Kopenhagenu nalazi razvikana Noma (do rezervacije nije bilo moguće doći čak ni dva mjeseca unaprijed, ni telefonom, ni mailom, ni online sustavom rezervacija, čitaj: nikako), grad je prepun (ali ono PREpun) dobrih restorana. Statistika mi nikad nije bila jača strana, ali ako se ne varam, pročitala sam negdje da je to grad s najvećom koncentracijom restorana s Michelinovom zvjezdicom. Ako vam lažem, nije namjerno, to je samo zato što mi ja glava malo šuplja, a sad nemam baš previše vremena za detaljno guglanje (a u krajnjoj liniji, možda i ne lažem).

Prvi restoran u koji smo promolili nosom ujedno mi je i najdraži i onaj u koji bih se najprije vratila: Madkubben. Iako biste zbog naslova na prvu mogli zaključiti da je riječ o nekom klubu za luđake, stvarna situacija daleko je od toga (mad na danskom znači „hrana“). Što bih u tom restoranu pohvalila? Sve. Prvo nas je dočekao iznimno ljubazan konobar koji je bio mlad, vedar, nasmijan i koji nam je znao vrlo detaljno objasniti sve što se nalazi na karti i preporučiti dobro vino uz to. Ambijent je bio ugodan, s prigušenim svjetlom (u prijevodu: jako problematičnim za fotkanje bez blica) i pravom urbanom i opuštenom atmosferom (nimalo japijevskom za razliku od Dyrehavena). U danskim restoranima koje sam imala priliku vidjeti nema puno kerefeka, interijerima najčešće dominiraju ne-boje i uređenje je uglavnom minimalističko. Tako je bilo i ovdje.

U znak dobrodošlice na svaki stol donose raženi kruh sa slanim maslacem: ovaj je bio nevjerojatno mekan – kao neki kolač (i u skladu s tim nestao je brzinom vjetra – to je bio onaj dan kad smo umirali od gladi). Što se cijena tiče, ovdje će vas račun teško iznenaditi jer na karti (koja je inače duhovito sročena) velikim slovima piše:

[the small print]  

you choose 1, 2, 3  or 4 courses

the prices are 100, 150, 200 & 250 kroner

Ali onda su nešto manjim slovima ipak napisali sljedeće:

Please note that a charge may apply when paying with foreign credit cards

Mi smo krenuli s malom platom suhomesnatih proizvoda (sušena šunka, kobasice, pašteta od ptičje jetre – najbolja koju sam ikad probala – i dimljena koljenica sa senfom i kiselim krastavcima) + foie gras  s ukiseljenim dunjama, suhim šljivama i lukom. Sve zajedno – obara s nogu.

Za glavno jelo jeli smo teletinu s vlascem i ciklom (za Njega) i pileći confit sa slaninom, gljivama, karameliziranim lukom i umakom od crnog vina (za Nju).  I na kraju smo se zasladili desertima na bazi sladoleda (jedan sa šumskim voćem, drugi s karamelom – ovaj drugi je bio malo bolji). Šta reći? Koju posluku porati? (nisu tipfeleri, ako ne znate o čemu pričam – klik ovdje – jer taj clip postaje dio opće kulture)

Sve u svemu, restoran za pamćenje. Cijene korektne, ambijent ugodan, usluga na nivou a od svega najbolja hrana. Što se mene tiče, pet plus.

A dva dana poslije probali smo nešto što će na slikama možda izgledati slično, ali je zapravo sasvim različito: restoran koji je otvoren prije cca godinu dana u bivšoj mesari, u tzv. meat-packing districtu. Ime mu je Fiskebar (fiske = riba). Zanimljivo da su u bivšoj mesari odlučili otvoriti baš riblji restoran, ali u ovom je restoranu sve upravo takvo – zanimljivo. Tako očito misle i Michelinovci jer su mu dali zvjezdicu (prilično ekspresno s obzirom na to kad je otvoren, don’t you think?)

To je bila jedina večer kad nam vrijeme nije bilo baš naklonjeno pa smo poslije vjetra zbog kojega je borba s kišobranom više sličila na borbu s vjetrenjačom bili jako sretni kad smo ugledali svoje odredište ispred kojega je bio improvizirani kamin – kanta s cjepanicama – u kojem je gorjela vatra.

Kao i u Madklubbenu, i ovdje nas je dočekao mlad i izrazito uslužan konobar. O svemu smo se s njim narazgovarali – prvo se jadan ubio da nam objasni što je sve na meniju (s obzirom na to da je dosta namirnica zaista specifično, taj zadatak nije bio lak), a na kraju nas je uputio u najbolji bar u blizini  (a mi njega da dođe na odmor u Krouejša).

Kad smo se smjestili, bacili smo pogled naokolo i pokušali upiti što smo više atmosfere mogli – a imalo se što i upiti jer je mjesto zaista drukčije. Pritom ne mislim ni lijepo ni ružno nego u prvom redu zanimljivo. Kao što sam rekla, na tom je mjestu prije bila mesnica i to se da razabrati iz samog prostora – ima dosta pločica, zidovi nisu fino gletovani, nego trči-trči-pa-pukotina i na nekim mjestima vire cigle. Da bi to sve bilo reprezentativno, pobrinulo se osvjetljenje – prigušeno je, puno se igraju efektom svjetlosti i sjene, a poviše svakog stola su mali reflektori koji su upereni točno u mjesto gdje treba doći glavna zvijezda – hrana. Baš kao na  pozornici.

I kako izgleda fine dining u mesnici? Priličan je doživljaj (barem nekome tko prvi put jede na takvom mjestu, a to sam u ovom slučaju jel’te ja).

Izbor ribe i morskih plodova uistinu je impresivan, toliko da mi se zadatak opisivanja karte sada čini skoro herkulovski pa ću nastojati biti sažeta. Prvo i totalno nebitno, u oko mi je upalo da je karta napisana istim fontom kao u Madklubbenu (izgleda da svi jako vole Courier New).

Cijela priča kreće, kao i u Madklubbenu, raženim kruhom i maslacem (kruh u Madklubbenu je bio bolji) pa onda sirovim zalogajima (kamenice s tri strane svijeta, školjke, tartari, kozice…). Mi smo se odlučili za školjke na raženim krekerima (mljac!) i tartar od pastrve s pirom, začinskim travama, senfom i kaparima (isto jako dobro).

Sljedeće su poglavlje tzv. mala glavna jela (npr. bakalar s korjenastim povrćem, kolja s krumpirom, dagnje u jabukovači i finim travama, smuđ s kozjom bradom, korabom, morskim travama i skyrom – vrsta mliječnog proizvoda karakteristična za nordijske krajeve). Kod nas su u igri bili bakalar i smuđ (meni je bakalar bio draži jer mi je kod ovog drugog ovaj skyr malo pokvario dojam, but that’s just me – V.I.P. se ne bi sa mnom složio, njemu je smuđ bio vrhunac večeri).

Onda dolaze veća glavna jela koja su slična ovima prethodnima, samo pogađate – veća.

A na kraju je zaista zanimljiv (idem prebrojiti koliko sam puta upotrijebila tu riječ u zadnjih nekoliko odlomaka) izbor deserata: jabuke s bademima, timijanom i sladoledom od žira ili sladoled od raženog kruha s gelom od limuna, vervenom i jogurtom. Ukratko: onakvi deserti kakve nikad ne vidite na ovom blogu jer zahtijevaju valjda tri dana pripreme.

Opći dojam? Površinski vrlo opušten restoran u kojem ispod površine zapravo sve funkcionira kao švicarski sat. Unatoč tome što na prvu loptu igraju na kartu anti-elegancije, hrana je prava visoka kuhinja – detaljno promišljena i besprijekorno pripremljena. Svi su okusi na mjestu, ali tek sad, pišući ovo nakon skoro mjesec dana shvaćam što mi je na tom mjestu nedostajalo – emocija u tanjuru. Znam da možda ovako napisano zvuči glupo, ali tih par rijetkih puta koje sam se u životu susrela s visokom kuhinjom, svaki put je bila ukusna, ali nešto joj je nedostajalo. Kao kad se netko prema vama ponaša korektno, ali ne i srdačno. Kad vas pozove da ostanete na ručku, ali u sebi se nada da ćete odbiti. Ništa mu ne možete zamjeriti, ali nije to to…

I prije nego što odemo iz restorana, svratimo još samo sekund u WC. U Fiskebaru je sve namijenjeno tome da bude pravi doživljaj pa tako i to. Mesarsko-versajska dvorana  zrcala okupana izrazito žutim svjetlom koja vas čeka u ženskom WC-u jednostavno vas mora nasmijati – pitam se samo kome je ta ideja pala na pamet 🙂