Saga o Kopenhagenu – dio prvi

Kad bi ljudi čuli da putujemo u Kopenhagen, reakcije su varirale od općeg ushita do totalne ravnodušnosti, ali uglavnom su sve uključivale jednu od sljedećih rečenica:
a) Pa kud baš tako daleko? (Imam ja u planu i puno dalje destinacije ako Bog i novčanik daju)
b) U Skandinaviju usred zime? (E, iskreno, na taj detalj nisam baš mislila, ali imali smo više sreće nego pameti pa je dobro ispalo a propos prognoze)
c) A što ćete tamo? (A što zaboga ne bismo tamo?)
d) A kako ste se baš odlučili za Kopenhagen? (E ovo je pitanje već malo više na mjestu)

Voljela bih vam reći da nam je briljantna ideja da pođemo u novu gastro-Meku pala na pamet sama od sebe, ali ustvari proces je bio malo složeniji. Prvo je trebalo uskladiti slobodne dane što je bio možda i najveći izazov, a onda u skladu s tim naći prihvatljive avio-karte za destinaciju na kojoj nismo bili ni Milan ni ja. Rim, Venecija, Pariz, London, Beč, Budimpešta, Amsterdam – sve te klasične destinacije su otpale. Cijene karata za neka druga mjesta koja su nam bila na listi želja su bile u najmanju ruku sulude pa se izbor na kraju sveo na Kopenhagen, Zürich i još neko treće mjesto, ubijte me sad ako se mogu sjetiti koje. Hoćemo li u Kopenhagen? Hoćemo. Mala sirena, here we come. Cijelom pothvatu smo pristupili prilično opušteno – hotel smo rezervirali online, imali smo vjeru u dobrohotnost bogova vremenske prognoze i znate što – sve je na kraju ispalo bolje nego da smo putovanje planirali sto godina.

Nismo imali baš sto godina nego samo pet dana pa je u njih trebalo strpati puno toga. E isto tako ja sad imam osjećaj da u ovaj post treba strpati puno toga pa mi nemojte zamjeriti ako vam se u nekom trenu učini da nema ni glavu ni rep.

Dakle, ustajanje daleko prije nego što pijetlovi zapjevaju, mjesečarenje  odlazak do taksija i pravac Pleso. Tamo nas čeka moćni avion bombardier Zagorje (za sve koji ne znaju o čemu pričam, to je avion kojem ja sa svojih impozantnih skoro metar i 70 dođem do pola visine kad se popnem na prste – malo pretjerujem , ali you get the point). Netko se u avionu požalio da mu je hladno pa smo se svi mi normalno odjeveni ljudi dva sata i 15 min do aerodroma Kastrup u Kopenhagenu pitali je li pilot slučajno falio putanju pa krenuo prema suptropskom pojasu umjesto na sjever.

U svakom slučaju, Kastrup spada među najbolje organizirane aerodrome na kojima sam bila (NB: imam fetiš na strelice koje ti jasno pokazuju kamo ideš) i izvanredno je vlakom povezan s centrom Kopenhagena (za 30-ak kn i 15-ak min vlak vas dovede na glavni kolodvor koji je u samom centru grada) tako da smo do hotela došli ultrabrzo.

Lijepog li osjećaja kad se riješiš kofera… A lijepo je i kad u zemlji u koju otputuješ cca 98% stanovništva govori engleski kako spada pa čak i bolje od toga; kad ti je domaća u odnosu na stranu valutu 1:1 (1 kn = 1 danska kruna) pa nema više matematike, dijeljenja, množenja i jednadžbi pri shoppingu; kad te ljudi koji te na cesti vide s planom grada tapšu po ramenu da vide snalaziš li se; kad u hotelu u kojem odsjedneš sobarica Emina rodom iz Mostara koja je u Dansku odselila prije 15 godina odmah prvi dan ponudi pomoć ako bilo što treba (nismo je iskorištavali, tek toliko da se zna).

A lijepa je i ona prva šetnja gradom kad još uvijek pojma nemaš kamo ideš i kad ti i kanta za smeće 50 m dalje od ulaza u hotel izgleda dovoljno egzotično da potegneš fotoaparat.

Budući da imam puno toga prehrambeno orijentiranog što bih u sljedećim postovima htjela podijeliti s vama, samo ću vam kratko reći što me se u Kopenhagenu osim tu gore navedenog najviše dojmilo. Prvo, (ponavljam se, ali tako je) ljudi su jako ljubazni. Drugo, u Kopenhagenu – ako imate malo volje – sve možete obići pješke i nikakvo vam prometno sredstvo ne treba (mi smo se opako bacili na to šetanje od jutra do mraka pa sam ja na kraju kao kakva stogodišnja bakica završila s rasklimanim koljenima, ali sve je to sportski). Treće, u gradu nema prometnih gužvi. Vjerojatno je to zato što imaju metro (doduše još mi je misterij gdje se u njega ulazi jer nigdje nisam vidjela ulaz u metro, no dobro) i zato što uistinu ogroman broj ljudi vozi bicikl. Četvrto, grad je lijep i ostavlja dojam grada ugodnog za življenje. Glavna ulica Stroget pomalo asocira na Ilicu, ali ipak ima puno svjetskiji štih. Valjda je to zato što nema onog čovječuljka koji svira harmoniku dok tri psa spavaju pored njega.

Ako u Kopenhagenu imate samo nekoliko dana, ništa strašno. Grad je dovoljno kompaktan da ga u relativno kratkom roku obiđete uzduž i poprijeko. Mi smo krenuli od hotela uz kanal pa sve do prelijepog Nyhavena, kanala u kojem se nalaze najšarenije kuće koje sam ikad vidjela (a H.C. Andresen je u kanalu Nyhaven živio na čak tri adrese – na brojevima 18, 20 i 67 – doduše u njegovo je vrijeme sve bilo prljavo i sumnjivo). Kažu da je u ljetnim mjesecima sve prepuno ljudi jer se može sjediti vani te da je kanal toliko čist da se u njemu može plivati.

kanal Nyhaven

Black Diamond – kopenhagenski NSB

S obzirom na to da je u našem slučaju kanal prvi dan bio zaleđen, to nije baš dolazilo u obzir pa smo se mi zavukli u neki nazovi-ribarski kafić pod imenom Fisken na kakao i Irish Coffee. U Danskoj u barovima uglavnom naručujete sami za šankom, konobar(ica) ne dolazi k vama. U tom slučaju ne pali ona stara „tko čeka, dočeka“ – malo je prikladnije „tko čeka, načeka se“ (uvjerismo se na svojoj koži). Dakle, pravac šank.

A ja sad idem pravac raditi štogod korisno pa ću vam o ostatku dojmova tipkati vrlo ubrzo, nadam se već sutra, a bit će i danskih recepata! Morate sad trpjeti malo danske euforije : )