Saga o Kopenhagenu – dio drugi

by Ana-Marija

Odsad više ne idemo kronološki nego vas danas vodim u dva muzeja: u Muzej Guinnessove knjige rekorda i u Carlsbergovu tvornicu. Ne brinite se ako vas na sam spomen muzeja uhvati zijevanje; ova dva su prilično zanimljiva. A k tomu vi imate i privilegij da ću dosadne dijelove ionako izbaciti.

Dakle, iz Nyhavena smo otišli prilično gladni i pomalo naivno smo mislili da će nas u restoranu koji smo si zacrtali primiti baš u onom trenutku kad su naši želuci to zamislili. E, pa ne može sve baš tako jednostavno. Skužili smo, a to dajem i budućim putnicima u Kopenhagen na znanje i ravnanje, da svi iole ozbiljniji restorani ili rade samo za večeru ili poslije ručka imaju pauzu i ne počinju raditi prije 17.30 ili 18.00. Dakle, ako vam želudac počne zavijati u 15.00, čeka vas prisilna dijeta od dva sata. E upravo je tako bilo s nama i ta dva sata je trebalo popuniti. Vratili smo se malo zapadnije, u glavnu ulicu Stroget i gotovo na samom početku nas je dočekao Robert Pershing Wadlow.

Ne znate tko je to? Ts, ts, ts… Sramota. Zezam se, nisam ni ja imala pojma, ali to je najviši čovjek koji je ikad kročio Zemljom. E sad, nije nas baš dočekao on glavom i bradom jer je umro davne 1940. g., ali nas je dočekao njegov kip koji su vrlo prikladno montirali ispred ulaza u Muzej Guinnessove knjige rekorda. Nema teorije da ga mimoiđete. Naravno, navukao nas je da vidimo što se još unutra krije pa smo otkrili mnogo toga zanimljivoga. Ali samo da vam još nešto kažem o Robertu Wadlowu. Taj je čovjek bio visok 2m72cm! Malo mi ga je bilo žao dok sam gledala neke video snimke kako se šeta po New Yorku. Sigurno nije ugodno kad ne možeš ni poći baciti smeće, a da te prolaznici ne gledaju u čudu.

Ništa bolje sigurno nije bilo ni najnižoj ženi na svijetu, mada sam nju sada guglala i izgleda da podatak od prošlog ponedjeljka više nije točan! Prije tri dana, 26.02.2012. proglasili su novog najnižeg čovjeka na svijetu, Chandru Bahandura Dangija iz Nepala.

A s obzirom na to da se na ovoj stranici nalazite jer ipak volite štogod dobro prigristi, a ne zato što vas zanimaju divovi i patuljci, evo prave gozbe. Na redu je francuska kuhinja, ali ne baš klasici iz francuskih bistrota i restorana. Naime, Francuz Michel Lotito od 1950. ima vrlo zanimljivu prehranu – pojeo je dva kreveta, jedan lijes, 15 kolica iz supermarketa, 7 televizora, jedan niskokalorični zrakoplov i računalo, što sve zajedno iznosi oko 8 tona metala. Njemu sigurno nije falilo željeza u krvi.

Bilo je tu i drugih rekorda – žena s najužim strukom, čovjek koji je pojeo najviše crva, čovjek koji je otkopčao najviše grudnjaka jednom rukom unutar jedne minute (67), najskuplje prodana haljina na aukciji, najdeblji čovjek itd. A bilo je i onih vezanih za hranu od kojih ću vam prenijeti samo neke:

  • Najveća lizalica na svijetu imala je više od 2 tone i napravljena je 2003. U Švedskoj.
  • Najdulja banana split imala je 7,32 km, a napravili su je u Pennsylvanyji 1988.g.
  • Ovo vjerojatno znate: najskuplji prehrambeni proizvod na svijetu jest šafran (u Harrodsu su 1994. g. prodavali 100 g za 300 funti).
  • Najveći konzumenti sira su, pogađate – Francuzi. Jedno su vrijeme jeli i po 20 kg sira kodišnje.
  • Najskuplje čokolatine na svijetu proizvodi Charbonel et Walker i jedan komad košta 225 kn.

rekordni primjerci voća i povrća

Poslije Guinnessa izašli smo opet na danje svjetlo, svratili po nekoliko poklona u najveću Lego trgovinu u Europi i zaputili se natrag u onaj restoran na odličnu večeru, ali o njoj ćemo u jednom od prehrambenih postova koji slijede.

Sutradan, auto tabanići u smjeru zapada – na redu je obilazak Carlsbergove tvornice. Kao što znate, nisam baš neki pivopija i u jedina dva recepta na ovom blogu u kojima se pojavljivalo pivo utopila sam ga u – kojeg li iznenađenja – čokoladi (i nakon ovoliko godina i dalje toplo preporučam browniese s Guinness pivom).

Do Carlsberga trebate malo pješačiti, ali usput jako lijepo vidite kako centar grada sasvim polagano prerasta u periferiju. Zanimljive i raznolike fasade ustupaju mjesto stambenim zgradama od cigle koje jedna drugoj nalikuju kao jaje jajetu. Monotoniju razbijaju samo raznobojni bicikli poredani duž zgrada (mnogi od njih bez lanca!) i tu i tamo pokoji ukras na prozoru od kojih su meni definitivno najzanimljiviji bili neki majmunčići koji kao da su ispali iz Kubrickove Odiseje u svemiru.

Šetnju po bivšoj tvornici (sad je proizvodnja preseljena izvan grada) započeli smo onim što je meni ujedno bilo i najzanimljivije: pregledavanjem kolekcije pivskih boca. U trenutku kad smo bili ondje bilo ih je izloženo 16.718.

 

Zbirku je započeo neki privatni kolekcionar – pamćenje imena nije mi jača strana, već sam zaboravila kako se zvao onaj najviši lik na svijetu, a istipkala sam ime prije koju minutu – i u početku je skupljao samo rijetke boce koje nisu bile u masovnoj proizvodnji. Poslije je počeo skupljati i ove ostale i naposljetku je sve lijepo preselio u Carlsberg (pretpostavljam da mu se dnevna soba bila prilično zakrčila). Među najrazličitijim bocama naišla sam i na neke naše. Izgleda da čovjek mora poći u Dansku da sazna da se svojedobno proizvodilo pivo „Kaj“.

 

Poslije kolekcije boca obišli smo štale u kojima se nalaze tipični konji s poluotoka Jylland, prekrasni mišićavi konji koji su se prije masovno koristili u poljoprivredi jer su jako snažni, a danas ih ima samo tisuću i uglavnom u štalama grickaju sijeno čekajući neku novu izložbu na koju će ih odvesti. Svidio mi se jako njihov styling – duga griva i nekakva “griva” na nogama koja bi se mogla definirati kao konjske Uggsice.

U zadnjem dijelu obišli smo neka od starih postrojenja i saznali ponešto o povijesti tvornice. Tako sada primjerice znam da je utemeljitelj Carlsberga išao po pivski kvasac sve do Njemačke, prenio ga u kutiji za šešir da bi na kraju u majčinom kotliću za pranje rublja proizveo nešto nalik svom prvom pivu. A definitivno mi je najzanimljivije od svega da su radnici jedno vrijeme imali pravo na besplatnu dnevnu dozu piva koja je iznosila ni više ni manje nego 4 litre. Svi su tu očito bili pošteno nacvrcani pa je nakon nekog vremena porcija smanjena na 2 litre.

 

 

Obilazak smo završili potragom za jednom posebnom kriglom koju smo na kraju i pronašli i dostavili sve do Dubrovnika, a sve smo zapečatili u Carlsbergovom baru – pivo za njega i  Somersby za nju (imaju Somersby od bazge koji je izvanredan, ali ga kod nas nikad nisam vidjela).

 

 

E sad pažljivo čitajte jer ako jednog dana otiđete u Kopenhagen, ovaj bi vas podatak mogao zanimati. Prema centru smo se vraćali ulicom Gammel Kongevej koja je raj za kuhinjske luđake kao što sam ja. Na njoj se nalazi nekoliko trgovina s prelijepim posuđem kao i jedna u kojoj možete kupiti sve zamislive i nezamislive ukrase za torte i kolače (ja sam se zadržala na nekim papirićima za cupcakes, kvadratnoj rešetki za hlađenje kolača i jednoj špatulici za zaglađivanje glazure koju bih vas molila da dobro urežete u pamćenje jer će nam trebati u priči kasnije). U jednoj drugoj posve maloj trgovinici opskrbila sam se začinima koje je kod nas malo teže pronaći (nigella seeds, garam masala i nešto po imenu mermaid na što me prodavač totalno navukao kad je rekao da je mješavina „blagog okusa, šarena i prekrasno izgleda na hrani“. Dodao je da fotografira hranu i da to često koristi, a ja sam u tom momentu već bila prodana duša.)

 

 

Zadnja dogodovština dana bio je sasvim slučajan upad u nekakvu slow beer birtiju gdje nas je dočekala scena kao iz kakve britanske humoristične serije. Sve zadimljeno toliko da se dim može rezati nožem, sve sami muškarci pred penziju i ja među njima kao marsijanac (poslije se ispostavilo da se negdje krila još jedna starija gospođa), nema muzike, a konobar ili lud ili pod utjecajem jedno deset piva. Malo nam se žurilo pa nismo probali to pivo koje se natače famoznih 15 minuta, ali i tih 10-ak minuta koje smo bili tamo bilo je dovoljno da mi izmami osmijeh na lice dok ovo tipkam.

 

A s osmijehom vas sad i ostavljam 🙂

.

You may also like

20 komentara

Tamara 01/03/2012 - 1:23

I s osmjehom sam čitala post 🙂 Još jedan krasan putopis, a najviše se radujem onom kulinarskom dijelu 🙂

Reply
Ana-Marija 01/03/2012 - 1:48

Sutra jos ne-kulinarski i onda jos brdo kulinarskih dojmova i pokoji recept 🙂

Reply
Whatsfordessert 01/03/2012 - 7:51

Hvala što si nas odvela na prekrasno virtualno putovanje

Reply
Ana-Marija 01/03/2012 - 11:14

hvala tebi sto putujes sa mnom 🙂

Reply
Ursa Major 01/03/2012 - 7:54

maa daj ja očekujem nastavka kad ono… 😀 ima još?

Reply
Ana-Marija Bujic 01/03/2012 - 9:17

Ima, ima 🙂

Reply
Gordana Gorinšek 01/03/2012 - 8:56

Napeto je… 🙂

Reply
Ana-Marija Bujic 01/03/2012 - 9:17

Da, da… pravi CSI Copenhagen 😀

Reply
Matea Domitran 01/03/2012 - 10:11

ko da sam tamo! 🙂 btw- ja trazim spatulicu za glazure vec 100 godina, jedva cekam vidjet sto je s njom!

Reply
Ana-Marija Bujic 01/03/2012 - 10:13

a da sam znala, bila bi ti kupila jednu! 🙁

Reply
Matea Domitran 01/03/2012 - 10:14

budes iduci put kad odes! 😉

Reply
Ana-Marija Bujic 01/03/2012 - 10:15

iz tvojih usta u Božje uši! 🙂

Reply
Cinnamon&Thyme 02/03/2012 - 10:56

Volim, volim ovaj post! Super! Prvo sam se zamislila nad sobom, kako da ja ne znam ko je Robert P.Wadlow, hahaha :). Krasno napisano! 🙂

Reply
Ana-Marija 02/03/2012 - 12:27

hehe, got you! 🙂 Veseli me ovakav komentar!

Reply
Mare 05/03/2012 - 15:18

ja malo kasnim u citanju tvoje sage iako sam ju nakon prvog nastavka nestrpljivo ocekivala. naime ovakve se stvari moraju citati s gustom bez neke stiske s vremenom :).
veselim se vidjeti one ukrase za kolace pa idem proviriti u treci nastavak – mozda su tu :)))

Reply
Ana-Marija 06/03/2012 - 11:51

hehe – špatulica još nije tu, bit će još koji nastavak. 🙂

Reply
Milkica 07/03/2012 - 22:38

Tek sad sam nasla dovoljno vremena da procitam drugi deo… Odoh sad na treci. 🙂

Reply
Ana-Marija 09/03/2012 - 0:48

🙂

Reply
Saga o Copenhagenu - dio sedmi + recept za danske kekse - Da mi je nešto slatko 12/02/2015 - 13:11

[…] u svom stilu sam zaboravila da je u vrećici i mini špatulica za glaziranje kolača koju sam vas na početku sage bila zamolila da zapamtite i koja je na rendgenskoj kontroli izgledala kao nož. Preznojila sam se […]

Reply
Saga o Copenhagenu - dio treći - Da mi je nešto slatko 12/02/2015 - 13:18

[…] Saga o Copenhagenu – dio drugi […]

Reply

Leave a Comment