Saga o Kopenhagenu – dio treći

ključni moment – zamagljen objektiv

Gladni ste? Ne može, druže. Hrana tek od sutra, a danas se još kulturno-putnički uzdižemo. A da se ne bi ovo pretvorilo u Ljetopis popa Dukljanina, strpat ću dva dana u jedan. Ako vas tko pita, trenutačno je srijeda i idemo malo preko granice, u švedski grad Malmö.

Ako budete išli u Kopenhagen, prilična je vjerojatnost da ćete biti smješteni u nekom od hotela koji se nalaze u centru grada, blizu zabavnog parka Tivoli i željezničkog kolodvora. Ako zbrojimo deset minuta do kolodvora i trideset pet minuta vožnje vlakom znači da vam od doručka i švedskog stola do švedskog Malmöa treba jedan školski sat. Kartu ćete platiti sedamdesetak k(r)una. Vožnja je vrlo ugodna, a najzanimljiviji njezin dio svakako je prelazak preko mosta Øresund (to je najdulji most u Europi, ima 7,8 km).

Što se samog grada tiče, mogu vam reći da i nismo bili baš previše impresionirani. Gradu se nema što prigovoriti, ali sad ovako kad gledam unatrag, nemam baš nešto posebno ni za izdvojiti. Kažu da su glavne atrakcije tzv. Turning Tower, visoka stambena zgrada u kojoj nije moguće kupiti stan nego ga samo unajmiti i pješčana plaža koja se prostire duž obale, no iskreno govoreći, nisu to baš neki prizori. Osobno mi je bilo mnogo zanimljivije naići na duplikat Zagrepčanke koji je u blizini Turning Towera.

Prošetali smo se i po starijem dijelu grada, obišli glavni trg,  crkvu sv. Petra, pojeli vrlo dobar ali bezobrazno skup cheesecake i na kraju mi je najupečatljiviji dojam iz toga grada ostao osjećaj strave i užasa koji me prošao kad mi se u jednom trenutku zbog nagle promjene temperature zamaglila unutarnja leća objektiva. Bogu hvala, kako došlo, tako prošlo.

Ali zato je sutradan došlo puno lijepih stvari i dan je bio prekrasno popunjen od jutra do mraka. Prvo i osnovno, kad smo odgrnuli teške zavjese, dočekalo nas je – Sunce! Ne znam za vas, ali meni je život odmah 200% ljepši kad nema oblaka pa je ta činjenica u mene i u moja šetnjom već rasklimana koljena unijela novu dozu elana. Poslije doručka od kojeg nisam mogla disati zaputismo se prema možda i najpoznatijem simbolu Kopenhagena – kipu male sirene koji se nalazi u sjeveroistočnom dijelu grada. Sretniji nego pametniji, sasvim slučajno smo prošli tik uz kraljevski dvor ispred kojega je točno tada paradirala kraljevska garda. Moja sreća kad sam ugledala te čovječuljke odjevene u modro s visokim kapama na glavi bila je tolika da se jedan od njih čak i osmijehnuo.

Nakon foto-sessiona s Men in Blue, nastavismo dalje. Mala sirena nas je čekala, na stijeni blizu obale, sva onako mirna i zamišljena, a oko nje desetak ljudi s fotoaparatima. Klik, klik, klik, mislila sam da će cijelo vrijeme biti opsadno stanje i da joj se nećemo moći približiti s mirom, ali za 5 min situacija se raščistila i ostadosmo gotovo sami u društvu repate gospođice. Mogu vam reći da je baš nekako lijepa.

Poslije kraljevskog dvora i Andersenove sirene u planu smo imali nešto dijametralno suprotno – Christianiju. No prije toga sam se opako bila namjerila da nađemo jednu trgovinu delikatesama  ( Løgismose ) koja se nalazila točno na našoj putanji. Doduše, bila je malo uvučena pa je nismo mogli lako vidjeti i kad smo pitali jednog domaćeg da nam kaže gdje je, vrlo nas je pristojno uputio u pravom smjeru dodajući: „Ali znate, to nije turistička atrakcija“ (vidilo se valjda s pet kilometara da smo turisti –  s planom grada i aparatom oko vrata nema greške). E, dragi moj, ne znaš ti koja smo mi vrsta turista. Zahvalismo mu najljepše što smo znali i eto nas u Ali Babinoj pećini.

Da ne duljim puno, reći ću vam samo da je ta trgovina nešto slično zagrebačkom Bonkuloviću, ali velićinom otprilike pet do šest puta veća. Imaju sve što vam padne na pamet. Toliko mi se jasno urezala u pamćenje ta trgovina okupana suncem da se kad zatvorim oči, mogu ponovno prošetati između polica. Mliječni proizvodi (među njima i izvrstan crème fraîche) ; danski, švedski i francuski sirevi; danski suhomesnati proizvodi; španjolski pršut; već pečeni hrskavi mini-pilići; zavidan izbor začina; čokolade i čokolatini svih vrsta, oblika i okusa; keksi; maslinova ulja; tjestenine; masline; džemovi i mermelade; namazi; guščja jetra na pet načina; haringe; med, a uz to i ogroman izbor vina. Nema što nema. Da smo imali vremena, ja bih ondje bila ostala pola dana, ali nas su čekali novi osvajački pohodi pa smo obavili brzinski shopping i nastavili dalje, nešto južnije (ali nimalo tužnije) ostavivši za sobom Ali Babinu pećinu u nadi da ćemo joj se kad-tad vratiti.

Kao što rekoh, odredište nam je bila Christiania – neka vrsta vremenske kapsule u kojoj 2012. caruju djeca cvijeća i propali slučajevi. Stanovnika: cca 850. Turista na godinu: cca 250.000. U čemu je kvaka? Christiania je dio grada koji je donekle autonoman u smislu da ima ponešto drukčije zakone nego ostatak Danske (na izlazu lijepo piše: You are now entering the EU).

Ondje npr. nitko ne plaća porez na dohodak (a kad razmislite malo koliki bi prihod populacije koja živi u Christianiji mogao biti, jasno vam je i zašto), a tek odnedavna plaćaju struju i vodu. Ako se pitate kako to, evo objašnjenja.

Taj je dio grada bio vojna baza sve do 1971. godine kad su vojnici otišli u neke druge krajeve (ne pitajte koje jer ne znam). Među prijedlozima za prenamjenu prostora mladim hipijima i mnogim beskućnicima najviše se svidjela ideja da se cijelo to ne baš malo područje pretvori u veliki skvot. Svi pohrliše u Christianiju, izgradili su čak i škole i vrtiće, osmislili vlastite zakone, a to se, kao što se da pretpostaviti, danskoj vladi i nije baš svidjelo pa im je uvijek bila za vratom. Desničarska vlada koja je sad na vlasti unijela je nešto veće promjene pa se stvari sad mijenjaju… barem na papiru.

vrtić u Christianiji

Naime, jedan od razloga što je Christianija toliko kontroverzna jest taj što od samog njezinog nastanka ondje cvjeta trgovina marihuanom. Jedni su bili za legalizaciju lakih droga, drugi protiv, a sve to dok se hašiš otvoreno prodavao na glavnoj ulici Christianije, Pusher Streetu. Od 2004. službeno je zabranjena prodaja marihuane sa trajnih štandova, no kad jednom kročite kroz vrata okružena duginim bojama, situacija je nešto drukčija nego na papiru.

Prvo što vas dočeka je tabla sa sljedećim:
Rules in Christiania:
1.    Have fun.
2.    Do not run – it causes panic.
3.    Do not photograph.

Vjerujem da vam je jasno da mi br 2 nije baš teško pao, ali br. 3 me ubio u pojam jer je tamo sve jednostavno vrištalo: „Slikaj me, slikaj me.“
A nakon table… Vrli novi svijet. Uđete u Pusher Street, a tamo štandići na kojima se prodaje sve i svašta – sortirano po jačini, količini, obliku i Boga pitaj kojim sve već ne kriterijima. Gledamo štandove pa jedno drugo pa opet štandove pa opet jedno drugo. „Je li ovo moguće?“  Ekipica koja kao da je ispala s nekog okupljanja skinheadsa dimi li ga dimi. Malo dalje na suncu čitava plejada likova – jedino što imaju zajedničko – smotuljak u ruci. Neki tatin sin, sav sređen, valjda tako bježi od svakodnevne tlake; neka cura obučena u tigrasti kaputić u visokim petama, puši i pijucka Somersby zagledana u daljinu; raštrkani naokolo sve neki ljudi izgubljenih snova; na samom kraju jednog zidića mlada familija – tata dimi, mama ljulja dijete na rukama. Opet se gledamo u čudu i umiremo od smijeha – nas dvoje kao pali s drugog planeta.  Prošetali smo se malo i ja sam, kad smo se odmakli od tipova u spitkama, ipak izvukla fotoaparat. Tko bi odolio stoliću postavljenom za gozbu s pripremljenim tanjurima, beštekom i bočicom nekih medikamenata? Ja ne. Šetamo se uz kanal dalje, a svako pedeset metara stoji neka ekipica s pivom i jointom. Usred šetnje: dječji vrtić. E, ta se djeca stvarno igraju u travi.

Kad smo se dovoljno čudom načudili, dobro nasmijali i sve još jednom pregledali  (btw, noseći vrećicu punu kobasica, crème fraîchea i sl. kojoj u tom okruženju nikako nije bilo mjesto), ponovo smo se vratili u EU. Pogađate, želudac je počeo zavijati. Ali to je već neka druga priča – točnije sutrašnja jer smo ovim danas zaključili šetnju po Kopenhagenu. Navečer smo još otišli u planetarij Tycho Brache gdje smo u odličnoj 3D tehnici na kupoli od 1000 m2 pogledali film, a sutradan nas je čekao dragi bombardier s početka priče da nas vrati u Zg.

Déjà vu:

• Saga o Kopenhagenu  – dio prvi
• Saga o Kopenhagenu – dio drugi