Maja Danica Pečanić – fotografkinja nad čijim mi slikama sline cure

Svi smo mi uvrnuti na svoj način. Ja na onaj prehrambeni (tko bi rekao?). A o ostalim svojim ludostima neću javno. E sad, ta se moja uvrnutost očituje na bezbroj načina, a jedan je od njih i listanje časopisa o hrani, receptima i sl. Dugo ih već listam i analiziram (čitaj pretjerano kritiziram) i pregledavam čija se to sve imena nalaze na rubovima stranica i napisana sitnim slovima ispod naslova. I tako bi često, kad bi mi neka slika izmamila duboki uzdah uz pomisao ‘Da mi je nešto…_____________ (nadopuni pridjevom u skladu sa slikom), pored nje pisalo trodijelno ime: Maja Danica Pečanić. (Jesam li vam ikad pričala o agoniji potpisivanja kad imaš ime od tri riječi? Dođe ti da se predomisliš ako nešto trebaš kupiti na karticu.) Bilo kako bilo, to sam ime zapamtila  jer sam svako malo na njega nailazila.

A onda sam prije godinu dana s V.I.P.-jem bila u jednom slatkom vegeterijanskom restorančiću u Dubrovniku. Dotad je već bio shvatio koje su moje uvrnutosti i pomirio se sa činjeničnim stanjem. Lijepo je čovjek  poslije večere prolistao jedan broj Sense koji je bio u košari blizu našeg stola i nadivio se sa mnom svakoj fotografiji koja je zasluživala da joj se divimo. Ispod većeg dijela njih potpisana je bila – pogađate – Maja Danica Pečanić. Čak i onako siti poslije nimalo skromne večere uuuu-kali smo i aaaa-kali nad njezinim slikama, savršeno namještenim fokusima, pomno biranim pozadinama i zamamnoj hrani. Par dana poslije stupila sam u konakt s njom i naišla na nevjerojatno simpatičnu i otvorenu sugovornicu s kojom se otada prilično redovito dopisujem i svaki se put obradujem kad ugledam njezino ime u inboxu. Da joj se ne bih radovala samo ja, zamolila sam je za mali intervju. Popraćen, naravno, njezinim fotografijama od kojih svaka priča svoju priču.

Kako si se počela baviti fotografiranjem hrane?

Počelo je dosta slučajno. I samo to da sam počela fotografirati bila je slučajnost budući da sam prvi fotoaparat držala u ruci tek pred kraj likovne akademije. Svi meni poznati koji su tada nešto fotografirali susreli su se s fotoaparatom preko nekog člana obitelji s kojim su učili razvijanje ili preko nekog fotokluba. Počela sam se baviti fotografijom zahvaljujući nagradnoj igri tvornice duhana u kojoj su moja baka – strastvena ovisnica o nikotinu – i dečko, nepušač,  sakupljali za mene markice sa kutija cigareta. Poslala sam te markice na bakino ime i osvojila svoj prvi fotoaparat. Fotić me odmah osvojio i postao moj najdraži medij izraza. Kako sam nesto uštedjela, mijenjala sam fotić za bolji te kupovala opremu. Sve donedavno nisam znala druge fotografe osim bivšeg partnera. Mislim da je ta „izolacija“ bila prednost. Hranu sam počela fotografirati relativno brzo nakon prvog oduševljenja. Frendica je vidjela fotke koje sam tada radila za diplomski i kako je u to vrijeme radila u jednoj marketinškoj agenciji, pitala me da li bih probala nešto snimiti za njih. Kako volim izazove, prihvatila sam te cijelo ljeto provela spremajući kolače i isprobavajući sve i svašta sto se tiče rasvjete i stajlinga. Izgledalo je dosta loše, bilo je teško snimiti, ali znala sam da se može pa sam bila uporna i nastavila s tim.

Tek donedavno mislila sam da to nije posao. Previše sam se zabavljala da bih smatrala fotkanje poslom. Istina, dobivala sam honorare, imala puno posla, postigla status, ali nije to bio posao. Iznervira me upravo trenutak kad se mora pretvoriti u posao, kad raspored postane pregust, kad telefonski pozivi počnu biti toliko česti da ometaju snimanja i kad me rokovi počnu stiskati na sve strane, a vidim da neću sve stići. Najviše me veseli trenutak kad napravim nešto novo, kad se maknem iz rutine i radim nešto što mi je lijepo.

Kako sam do prije rođenja mog sada četverogodišnjeg sina Maksa stajling radila isključivo sama, znam koliko je bitan za fotografiju. Obično se pogrešno misli da je stajling ukrašavanje hrane. To je potpuno netočno. Stajling je stvaranje atmosfere, smišljanje priče, slaganje scenografije. Kako su moji stilisti, dvojac Ganoci Frisch, ujedno i moji dugogodišnji prijatelji, savršeno se razumijemo i nadopunjujemo. Obično se dogovorimo što želimo postići, Tamara i Domagoj se pobrinu za nabavu rekvizita ako nešto već nemamo, pripreme hranu, zajedno posložimo scenu, netko nešto dodaje, netko miče sa scene, zezamo se, nekad i svađamo, ja fotkam i na kraju sve probamo i proanaliziramo okuse, teksture probane hrane i komentiramo bi li nešto bilo zanimljivo pripremiti na drukčiji način. Drugi dan primim se izbora fotki, obrade i to je to.

Vesele me improvizacije i netipični uvjeti snimanja. Zadnje snimanje za Dobru hranu odradili smo doslovno u gaćama. Bilo je tako vruće da nije bilo druge. Koristimo razne „efekte“ da postignemo neku refleksiju i slično pa tako Domagoj često maše nekim papirom ispred objektiva, puše balončiće, maslačak, baca konfete… Zabavno je.

Smatram da ne postoji fotogenična i nefotogenična hrana, već je zadatak svakog dobrog fotografa da  hranu učini primamljivom.

Najteže mi je snimiti hranu za čije snimanje dobivam točno definirane upute jer mogu procjeniti hoće li prema tim uputama fotografije dobro ispasti. Nedostatak slobode nije izazov, već frustracija.

U kontekstu reklamne fotografije često se spominje nejestiva hrana koja izgleda sjajno kao npr. pečeno pile zaliveno benzinom umjesto umaka i sl. Je li ti se ikad dogodilo da klijent od tebe zahtijeva da fotografiraš nešto nejestivo? Smatraš li takvu fotografiju neetičnom na određeni način?

To mi se još nikad nije dogodilo. Dobra fotografija hrane je fotografija doista fine hrane. Mislim da lažiranje stvara krivu predodžbu koja na kraju nikome ne koristi.

Najdraže mi je kada posao fotografiranja dobro napravim pa je obrada minimalna jer nisam velika pristalica prevelike obrade fotografije. Ponekad, kad uvjeti snimanja nisu savršeni, ona je nužna i dobro je da se na nju možemo osloniti, ali ona po meni ne smije biti ključna za dobru fotografiju. Dobra fotografija je dobra fotografija jer je dobro snimljena.

Pa iskreno ne, sve je stvar u oku. Neki ljudi gledaju, a ne vide, drugi vide ono što je ostalima neprimjetno. Osloniti se na neki vlastiti osjećaj moj je jedini savjet. I što manje slušati savjete drugih.

Moram priznati da, nažalost, jako malo surfam. Nemam vremena za to u zadnje vrijeme pa sve manje sama slinim pred ekranom..

Rajčica. Veliko, mekano, mesnato, zrelo volovsko srce iz frižidera, dobro maslinovo ulje i sol. Čaša pive i to je to.

p.s. Zaboravila sam pitati Maju koja je njezina uvrnutost (a da se može priznati u javnosti). Imate vi neku svoju?