Kako napisati kuharicu i pritom ostati relativno priseban – stiže What’s Cooking in Dubrovnik

by Ana-Marija

–          Što ćeš bit’ kad narasteš?

–          Piskinja.

Mjesto radnje – čini mi se – predsoblje; vrijeme radnje – cca 1990.

Neki dječji, točnije četverogodišnji, oblik feministkinje u meni pobunio se protiv nepostojanja prikladnog ženskog roda za riječ ‘pisac’ i ‘piskinja’ mi se učinila kao prikladna zamjena. Ni sad mi se ne čini loše. Godinama smo se doma smijali toj mojoj izjavi, ali evo, kakva-takva knjiga u ponedjeljak dostavom stiže iz tiskare u Zagrebu.

U 24 godine koje su od te ozbiljne dječje namjere protekle htjela sam biti liječnica i sa 6 godina imala sam cijelu medicinsku opremu uključujući i tlakomjer koji je uvijek svima dokazivao neke sitne zdravstvene probleme, pa me Indiana Jones ubacio u maniju egipatskih piramida i hijeroglifa i jedno vrijeme nije bilo apsolutno nikakve sumnje da ću biti arheolog [yeah, right]. Onda sam imala fazu kad sam otkrila da postoji DIF pa mi se činilo idealno okaniti se knjige i baciti na strunjaču. [Ni beznadna smotanost u sportovima s loptom nije mi se tad činila pretjeranom preprekom]. I na kraju sam negdje u 8. razredu zaključila da će za mene biti najbolje nešto što nema veze ni s tlakomjerima, ni jednadžbama, ni kemijskim formulama, a bome ni sa skokom udalj – odluka je pala na engleski i francuski i dani koje sam provela na fakultetu vjerojatno će mi uvijek ostati u uspomeni kao najljepši u životu.

Dakle, osim fascinacije hranom koju ste, pretpostavljam, već primijetili, tu je stalno prisutna i ljubav za jezik, knjigu i sve što ima veze s pisanom riječi. Tako je valjda nekako nastao i ovaj blog. Nisam ni sama sigurna zašto sam ga počela pisati, ali jednom kad se zakotrljalo, nije više dolazilo u obzir da prestanem. I onda mi je ekipa počela govoriti kako bi bilo super da napišem kuharicu. Kako da ne. Međutim, jedna je prijateljica bila posebno uporna [hvala, Loreta <3] i nagovorila me da krenem.

Prije dvije godine, prva je ideja bila kuharica s receptima s dubrovačkog područja, s malo starinske perspektive i pokojom pričom iz davnih dana. Krenula ja kopati prvo po knjižnici pa onda po arhivu i tek što mi je ideja poprimila neki jasniji oblik, saznala sam da Jadranka Ničetić radi nešto vrlo slično. Tad je njezina knjiga Dubrovački komini bila pri samom kraju i očekivalo se kad će izaći iz tiska. Piši kući propalo – nije imalo smisla raditi istu stvar uduplo, pogotovo kad si siguran da je druga osoba odradila svoj posao kako treba. I onda sam k’o profesor Baltazar mislila, mislila i napokon smislila kako da priči dam neki sasvim drugi kut – trebalo je ono što se Dubrovčanima čini normalno i svakodnevno prikazati tako da svima bude pristupačno. Rješenje je bio – engleski. Još se jednom pokazala ispravnom odluka da ne postanem novi Indiana Jones.

I krenula sam. Koncept je sljedeći – pokazati ono što se jede u Dubrovniku i okolici. Ne jela koja su tu od stoljeća sedmog nego ono kako jedemo sada, a to podrazumijeva i neka jela koja smo preuzeli iz drugih dijelova Hrvatske pa čak i neka jela koja nisu ni samo hrvatska, nego ih se jede i drugdje u Europi. Već vidim kako će se neki pobuniti i reći ‘Nije francuska salata dubrovačko jelo’. Istina, Držić 100% nije jeo francusku salatu, ali ako vas danas netko pozove na doček Nove 99% će vam staviti francusku salatu na stol. I to je bila nit vodilja za popis recepata koje je trebalo uključiti.

Pročešljala sam našu obiteljsku kuharicu, baba i mama su jako puno pomogle savjetima i prijedlozima, prijateljice su ispitale svoje mame, none i tetke sve što sam ih molila (nekad i usred noći kad bi me uhvatila muza) i najednom je preda mnom bio popis od 120 recepata. Neke sam tijekom rada izbacila, a neke dodala na samom kraju, ali kosturko za knjigu je bio tu. Sad ga je samo trebalo popuniti mesom, a to je potrajalo dobre dvije godine.

S obzirom na to da uvijek baratam s više poslova [upravo mi je palo na pamet da je odgovor na ono prvo pitanje iz posta trebao biti ‘žongler’], vrijeme za pisanje bilo je ograničeno – vikendi i noćni sati.

A svi znaju da noćni sati nisu baš najsretnije rješenje za fotografiranje hrane pa se sva foto-akcija odvijala vikendom. Svi pozivi za kavu na špici ili van nje, penjanje na Sljeme ili vikend-ručkove uglavnom su bili odbijeni. [Hvala svima što se nisu ljutili i što su imali razumijevanja za moje egzibicije].

Vikend je dakle bio rezerviran za haranje Hrelićem u potrazi za rekvizitima, obilaženje tržnice i ribarnice u potrazi za najfotogeničnijim voćem i povrćem, kuhanje i isprobavanje i na kraju fotkanje nakon kojeg bi stan izgledao kao da je u njega pala gastroatomska bomba – podloge i daske na sve strane, rekviziti po policama s knjigama [neki su toliko dobro sjeli na svoje mjesto da sam ih i poslije tamo ostavila kao ukras], jedna teća na špaheru, druga pokraj monitora, prozor oblijepljen gazom da se dobije točna difuzna svjetlost koja treba [pa je poslije trebalo čistiti ostatke selotejpa jer se u brzini nisam sjetila upotrijebiti pravi], koji put prolivena boca ulja ili prevrnuta zdjelica sa štaubom. A zimi se još rano smrači pa je sve trebalo obaviti relativno brzo. I cijelo sam to vrijeme umirala od želje da vam o tome pišem, ali me bilo strah da se nešto ne izjalovi pa sam se tu i tamo zadovoljila nekim enigmatskim statusom na Fb stranici bloga.

Milijun su mi puta prijateljice dojavile da su vidjele ‘nešto zgodno’ na krupnom otpadu, jednom sam putem s posla pokupila jednu staru stolicu sa Savske i zajedno s njom ušla u tramvaj [bila je gužva i jedna mi je cura na izlasku iz tramvaja sa širokim osmijehom predložila da sjednem], a moj V.I.P. mi je jednom poslao SMS sljedećeg sadržaja: ‘Vidio sam ti jedno krasno smeće.’ Vodio me i preko granice, u staro selo gdje mu je živjela baba da potražimo stare daske. Stradalo je sve što nam se našlo na putu, a on mi je poslije daske slao u Zagreb (kažu da je sreća kad nađeš nekoga tko ima istu vrstu ludila kao i ti).

Svi su pomogli na svoj način – prijateljice su se rano ustale i fotkale nakon burne vikendske noći na +40.

Cijela se familija okupila da pomogne što god treba, baba je davala ideje i recepte, mama vječnim kritičkim okom promatrala fotografije i napredak, đed je uvijek imao neki savjet, brat me pratio o obilascima grada s fotoaparatom.

Javor je prštao pozitivnom energijom i (pre)optimističnim prognozama, V.I.P. je strpljivo pozirao moleći boga da ne prođe nitko tko ga pozna dok ja skačem s fotoaparatom oko teće ribica u njegovim rukama, stoput je čekao gladan dok ja ne ulovim baš onu sliku koju sam zamislila, vodio me s hrpama posuđa na Lokrum i u Trsteno i koliko god ja nabrajala, sad sam sigurno zaboravila još sto sličnih situacija.

Vikend po vikend, kuhalo se, slikavalo i pisalo i neki prvi nacrt bio je gotov. U toj fazi bilo je gotovo i s nekim trapericama. Sad je srećom već drastično bolje. What’s Cooking in Dubrovnik [naslov je igra riječi – što se kuha u Dubrovniku   i što ima u Dubrovniku] dobila je prve obrise.

Ta je prva verzija otišla freelance urednici u SAD na čitanje i njezinoj kolegici na konvertiranje mjera na američke (knjiga ima i metričke i američke mjere). I poslije toga nastupio je najmukotrpniji dio – ispravci. Heather nije puno intervenirala u sam tekst, ali mislila je na sve one sitne detalje na koje se meni nije dalo misliti – crta ili crtica, razmak viška ili manjka, konzistentnost u izražavanju itd. Ispravak ispravkovog ispravka. Noćna mora.

Ono za što sam mislila da je gotov posao onda sam proslijedila mojoj dragoj Katiji Živković, dizajnerici koja je sav taj tekst i slike posložila u cjelinu s glavom i repom. U detalje neću ulaziti, ali reći ću vam samo da to nije bio nimalo lagan zadatak – kad si ograničen brojem stranica, a ima toliko toga što bi htio slikati, napisati i reći, treba i malo magije – a Katija je pravi mađioničar.

Nesuđena naslovnica za koju se Katija jako zalagala 🙂

Sjedneš, čitaš, kad tamo opet neki razmak manjka. Slom živaca. Katija je imala strpljenja i sa mnom odradila sve moguće korekcije koje je još trebalo odraditi.

Uputimo knjigu u tiskaru kad nas zovu ranom zorom da broj stranica nije 324 kao što smo dogovorili nego 329. Opet slom živaca. Na kraju je ispalo da je sve bilo ok.

Stigne probni otisak – u njemu sve naopako. Sve lijeve stranice završile s desne strane, a sve desne na lijevoj strani. Pogađate – opet slom živaca. Vrati knjigu nazad, objasni u čemu je stvar i dočekaj novi primjerak. Stigao ogroman snop papira, Katija i ja sjele za stol u Pantarulu kad ono – divota.

Sve na svom mjestu i sve kako bi trebalo biti [barem mislim da je tako – ako uočite nešto da nije, najljepše molim da mi javite s odgodom od nekoliko mjeseci, još jedan slom živaca mogao bi biti koban u ovako kratkom razdoblju].

I sad ostane dočekati taj dan kad će se kamion s preko tone knjiga uputiti prema Dubrovniku. Rekli su da šalju u ponedjeljak pa im se tad i nadam. Puno nekih uzbuđenja u zadnje vrijeme, a zapravo se ništa nije trebalo dogoditi istodobno, ali c’est la vie.

Izdati knjigu u samostalnoj režiji nije nimalo jednostavno, ali kad radiš nešto takvo, shvatiš koliko ima dobrih ljudi koji su voljni pomoći.

U mom slučaju su i neke javne institucije prepoznale koliko truda stoji iza takvog projekta i financijski su mi pomogle. S pripremljenom prezentacijom dugo sam obilazila državne urede i neke tvrtke i našlo se onih koji imaju sluha za inovacije. Turistička zajednica Dubrovnik i Grad Dubrovnik, Dubrovačko-neretvanska županija, Zračna luka, Atlantska plovidba, OTP banka, Turistička zajednica Konavle – svi su dali doprinos. Iskrsne, naravno, još milijun nepredviđenih troškova, ali uz malo dobre volje sve će se to nekako riješiti. Sad ostane dočekati još taj kamion i mada sam od te opcije davno odustala, od silnog uzbuđenja pomalo se ipak osjećam kao Indiana Jones.

I za kraj ostane jedna važna stvar – a to je zahvaliti svima koji navrate pogledati što je novo na Da mi je nešto slatko. Lijepi komentari, pozitivna energija i povratne informacije od vas pravi su motor pokretač za svakakve lijepe (i nekad sulude) ideje. Prema tome – hvala. Javim vam se opet kad stigne kamion.

Što kažete na ovo?

24 komentara

Mila 14/06/2014 - 15:58

Draga Ana-Marija, potpuno sam opčinjena onim što radiš. Pantarul mi je predivan, What’s cooking in Dubrovnik takođe! Potpuno razumem sve ove redove i znam šta znače prvi nacrti i izjaloveni planovi – i sama sam u tome mesecima unazad 🙂 Samo napred, želim ti jako puno sreće i želim da tvoja knjige stigne do najdaljih delova sveta ♥

Reply
anamarija 23/06/2014 - 1:01

Puno hvala na podršci! Trebat će još puno rada, ali krenuli smo u nekom dobrom smjeru 🙂 Sretno i s tvojim projektom!

Reply
Branka 14/06/2014 - 18:57

POSTO VAS VEC DUGO PRATIM ODUSEVLJENA SAM I VRLO RADO BIH IMALA VASU KNJIGU.KAKO DA DODJEM DO NJE U ATENI?

Reply
anamarija 23/06/2014 - 1:02

Draga Branka, puno hvala 🙂 Molim Vas da mi se javite na mail [email protected] da vidimo kako možemo knjigu dostaviti do Atene 🙂

Reply
Branka - byB 14/06/2014 - 19:01

Malo je reći da sam oduševljena, preoduševljena sam i iskrene čestitke prije svega !! Svaka ti čast na ideji i na ustrajnosti i jako mi je drago da ćemo imati jednu ovakvu knjigu, baš je sa nestrpljenjem očekujem ! Odlično si nam je predstavila i lijepo je da smo na ovaj način upoznali tebi drage ljude i one koji su ti pomogli da ovaj projekt dođe do kraja, ovako dobrog kraja. I nadam se da ćeš nastaviti i dalje, ostani “piskinja” ! 🙂

Reply
anamarija 23/06/2014 - 1:03

Draga Branka, što reći nego hvala? Pnuo je bilo ljudi koji su na ovaj ili onaj način pomogli da knjiga poprimi oblik koji ima i svatko je od njih zapravo zaslužio zaseban post, ali eto, ovako su barem svi na okupu 🙂

Reply
Mara 14/06/2014 - 23:53

Bolja ti je nesuđena naslovnica 100 puta

Reply
anamarija 23/06/2014 - 1:03

De gustibus… 😉

Reply
Jovanka Baštovanka 15/06/2014 - 2:50

bravo, bravo, bravo!!! svaka cast.. za to je stvarno zbilja trebalo puno truda i energije! ali eto, isplatilo se =))) hoce se knjiga prodavati i preko oceana?

Reply
anamarija 23/06/2014 - 1:04

Draga Jovanka, knjigu možemo poslati preko oceana, samo moramo vidjeti kako to organizirati 🙂 Ako si zainteresirana, možemo se dogovoriti mailom. Javi mi se na [email protected]

Reply
T. 15/06/2014 - 18:19

Fingers crossed for you and your project, Ana-Marija

I believed in you from our first coffee chat in a hotel lobby…

Reply
anamarija 23/06/2014 - 1:04

Thanks, that was a pleasant chat indeed 🙂

Reply
Petra 15/06/2014 - 21:28

Bravo, bravo, bravo!
Sad imaš i službeni dokaz da si piskinja.
Nadam se infu gdje će se knjiga moći kupiti. Zauzimati će počasno mjesto u mojoj zbirci kuharica.

Reply
anamarija 23/06/2014 - 1:05

Draga Petra, hvala, hvala, hvala! 🙂 Knjiga se zasad može kupiti direktno od Pantarul d.o.o. Ako si zainteresirana, možeš mi se javiti na [email protected]

Reply
Stefi 17/06/2014 - 15:46

Pratim iz prikrajka vec godinama,tvoj blog od prvog momenta mi je “sjeo”-ima slatkog puno,ali tu je i slanog cisto da presjece svo to slatko,a onda ima i prica i punoooooo pozitive,zeli Ti od srca da sve prodje prema tvojim zeljama i nadanjima,i na poslu i u zovotu!!!!!!!!!

Reply
anamarija 23/06/2014 - 1:06

Puno hvala na ovoj pozitivi koja pršti iz ovog komentara 🙂 Lijepe želje vraćam istom mjerom 🙂

Reply
sanela 17/06/2014 - 19:17

Draga Ana Marija, veliki pozdrav iz Sarajeva. Čestitke za knjigu, a posebno za tvoj trud, maštovitost i upornost. Damijeneštoslatko sam otkrila prije par mjeseci i otada isprobavam jedan po jedan recept. Moji ukućani nisu sretni zbog toga, jer svaki kolač “pukne” u dva dana, a svaki komad ima 15000 kalorija. Želim ti sreću sa promocijom kuharice, nadam se da ce doci do Sarajeva.

Reply
anamarija 23/06/2014 - 1:07

Draga Sanela, nadam se da se niste kolektivno udebljali i da ne moram nilije kile nositi na savjesti (dovoljno su mi vlastite 🙂 ) Knjiga se zasad može naručiti dorektno od Pantarul d.o.o. pa ako si zainteresirana, javi mi na [email protected]. Puno pozdrava šaljem u Sarajevo 🙂

Reply
Marija 18/06/2014 - 10:14

Sve čestitke! Pratim blog i jako se veselim tvojoj knjizi!!!!

Reply
anamarija 23/06/2014 - 1:07

Hvala! 🙂

Reply
Nike 18/06/2014 - 11:42

Mislim da ću ove godine teško do DUbrovnika, ali nadam se da će biti kuharica za kupiti u Algoritmu (kao što si mislim u jednom postu na fb bila najavila), a onda ću s njom doći kad-tad u Pantarul da je potpišeš (osim ako prije toga u Zg-u ne budeš imala promociju na koju ću moći doći).
Uživala sam u postu, jako mi je drago da je kuharica tu, tvoj blog pratim, koristim puno recepata i drago mi je da si i dalje, unatoč brojnim uspjesima ostala draga, pristojna, kulturna, ljubazna i skromna – što vjerujem ovisi o kombinaciji karaktera i dobrog odgoja 🙂
Nisam napisala “pametna” jer to si bila pa teško da pamet može ispariti, ali super mi je koliko se trudiš oko svega, svake riječi, svake fotografije i što imaš super odnos s čitateljima. Bravo, želim da tvoja knjiga bude doslovno razgrabljena. I želim uspješnu sezonu i post-sezonu tvom restoranu. Pusa

Reply
anamarija 23/06/2014 - 1:11

Draga Nike, puno hvala na svim tim silnim komplimentima – drago mi je da si prestala jer postoji opasnost da se umislim od svega toga što si nabrojila. Provjeri mail 🙂

Reply
Silvana 29/07/2014 - 12:01

Draga AM, ma ti si čudooooooooooooooooooooooooo!!!
Tek sad napokon čitam ove zadnje postove, malo je reći uživam u svim slikama koje prikazuju sreću, zadovoljstvo, pa i ponos (posebno mame i bake), i trebaju biti i neka su ponosne, a i mi smo, tvoji vjerni čitatelji! Ti i dobri ljudi oko tebe sve ovo zaslužuju………ostani uvijek na tom dobrom putu, preskači prepreke kada naiđu i plovi životom…..uvijek ćeš stići na svoj cilj!!!
Svako dobro još jedanput tebi i svima tvojima!

Reply
anamarija 03/08/2014 - 1:08

Draga Silvana,
puno ti hvala, baš me tvoj komentar iskreno obradovao 🙂 Nastojat ću sve tako kako si napisala, a svako dobro želim i ja tebi 🙂

Reply

Ostavi komentar