Nož ZDP 189 – ljepotan iz Japana

Volim biti doma. Volim svoj mini stan, svoj kauč, stol, radni kutak, veliku policu s koje knjige samo što ne popadaju i naročito svoju kuhinju. U zadnje vrijeme čituckam o dizajnu i uređenju i kroz tuđe tekstove i objašnjenja što bi trebalo, a što ne, zapravo shvaćam da smo od našeg malog prostora izvukli maksimalno što se moglo i da smo iz nužde uređenja malog prostora slijedili važan postulat: estetika + funkcionalnost. Pri tome uopće nije presudna cijena – neke su stvari s Hrelića (voljela bih da ih je i više, ali Hrelić mi je sad malo daleko, a u Dubrovniku nažalost ničega sličnog), neke  iz supermarketa, neke su ručni rad, a neke pronalasci s interneta, sve u svemu vrlo šarolik mix.

Naročito je kod uređenja kuhinje bilo važno da sve ima svoju funkciju i da ničega ne bude ni viška ni manjka. Dugo već planiram post u kojem bih vam pokazala kako je kuhinja na kraju ispala, ali zbog jednog stupa koji u stvarnom životu izgleda dobro, a na fotkama sve kvari i od njega se zapravo ništa ne vidi nikako da to i učinim. E, u toj mojoj kuhinji sve je pomno isplanirano tako da bude nadohvat ruke i da se točno zna što čemu služi.

Kad tako postavite stvari, vrlo je važno imati nekoliko pravih komada za kojima ćete moći posegnuti i zatvorenih očiju i koji vas neće iznervirati baš kad vam se žuri. Sve one neke simpatične stvari koje vas oduševe kad ih vidite na polici, ali zapravo će vam poslužiti jedanput godišnje – ako i toliko – treba spremiti daleko/visoko (set za mini pite, spiralizator, termometar za pečenje mesa, anyone?) a prostor koji je lako i brzo dostupan ostaviti za uporabne predmete koji se koriste na dnevnoj bazi.

Jedan od najvažnijih u toj kategoriji svakako je oštar nož – što god krenuli pripremati, prije ili poslije bit će potrebno nešto prerezati. Ako je nož premalen, neprikladnog oblika ili ne-daj-Bože tup, primarna će mu funkcija biti da vas nervira, a tek onda sve ostalo čemu bi trebao služiti. Davno sam se okanila tupih noževa, ali od prošlog tjedna u mojoj polici (onoj koja je prva pod radnom plohom i iz koje je najlakše izvući bilo što što ti često treba) spava najoštriji ljepotan dosad, poklon slovenske firme  Oštar rub (Oster Rob).

Kad sam sva oduševljena mužu pokazala kako je unutar kutije došao i flaster za hitne slučajeve (jako padam na te simpatične geste), on je samo pogledao nož, nasmijao se i rekao: ‘Da se time porežeš, ne bi ti pomogla ni cijela kutija flastera.’ Touché. Ukratko, planiram jako paziti prste.

Japanci su poznati po oštricama koje sijeku ne samo povrće , ribu, meso, nego i zrak, a kao što sam naučila čitajući o ovom nožu, postoji i razlog za to: u Japanu se oštrina noža smatra preduvjetom za svježinu i vrhunski okus. Filozofija je jednostavna – što manje oštetiš teksturu namirnice, to će joj okus biti bolji. Ima logike.

Ovaj nož (ZDP 189) ima sve preduvjete da bude pravi svestrani kuhinjski (i profi!) nož: oblik oštrice može se prilagoditi namjeni pa se istim nožem reže meso i ribu i sjecka voće i povrće (u maloj kuhinji štedi mjesto i umjesto nekoliko noževa koristi jedan). Osim toga, priča o estetici i funkcionalnosti s početka prisutna je očito i kod ovog noža – zaključni izgled oštrice (koji je takav zbog ručnog kovanja posebne vrste čelika) u Japanu se zove kuro-uchi, a zapravo je vrlo praktičan jer se zbog udubljenja povrće manje lijepi za samu oštricu. Kod svih ovih širih noževa jako volim i to što nasjeckani materijal lijepo mogu ukrcati na oštricu i prenijeti u lonac ili posudu ili gdje mi već treba.

U ovih nekoliko dana ZDP 189 sam najviše testirala na sjeckanju raznog povrća za kašice. Moja gospođica zasad najviše voli (pardon, najmanje ne voli) bundevu i batat pa se ZDP 189 najviše njima i bavio. Majstor kovač Osamu san vjerojatno nije imao kašice na umu dajući nožu onaj zadnji touch. Ali upravo u tome i jest ljepota pravog višestranog kuhinjskog komada – prilagodljiv je za sve što ti treba.

Kad budem malo više kuhala i neke ozbiljnije odrasle stvari, javit ću vam kako se ponaša s mesom i ribom. Jedino što nikako ne preporučujem jest da s njim režete išta koščato. U restoranu nam je jedanput chefu jedan od pomoćnih kuhara zbog neke kosti uništio oštricu vrlo kvalitetnog noža. Ekipa iz Oštrog ruba ju je popravila i to vrhunski, ali bolje spriječiti nego liječiti. A da bi se spriječili i porezani prsti koje sam već spominjala, nož ima praktičnu drvenu koricu. Mislim da je to službeno sve što meni od noža treba.

Leave a Comment