Mislim da je ovo prvi naslov u svih ovih sedam godina otkako pišem blog kojem sam osjetila potrebu na kraj nalijepiti uskličnik. Šifra L’Oréal: on to zaslužuje.
Duboko vjerujem u onu ‘Prvo skoči pa reci hop’ pa volim puno toga odraditi u tišini. Tako je bilo s restoranom, a i s knjigom koja uskoro dolazi. O njoj uskoro. Nadam se da se nećete razočarati što je na redu još jedan post bez recepta, ali kuhinje i dalje nema, a s obzirom na to da Zoran i ostala ekipa u Pantarulu tako dobro kuha, da vam pravo kažem, nema ni puno potrebe [a još manje vremena!] da kemijam.
Opet ravno u glavu: otvorili smo. Krenuli smo u petak bez neke velike pompe, samo smo otvorili vrata našega restorančića [kako mu od milja tepam iako nije baš sitan] i nadali se najboljem. I najbolje se u petak i dogodilo. Ljudi su vidjeli svjetla i malo pomalo restoran se napunio.
Najdraže od svega mi je što se napunio domaćih ljudi – nevjerojatno je dobro vidjeti poznata lica, nasmijana, s čašom vina u ruci i punim pjatom pred sobom – kako se smiju, gestikuliraju, grickaju (često i iz istog pjata), pokušavaju smiriti djecu koja trče na sve strane – i na kraju ti pruže ruku i pođu sretni i zadovoljni.
I ne samo da se napunio u petak nego i svaki dan nakon petka. Neki su nam bili već i dva ili tri puta, drugi su već rezervirali stol za ženski izlazak, proslavu diplome ili večeru u dvoje, ali svi su nas učinili jako jako sretnima. Posla ima puno, nas je još uvijek malo i to nije lako sve odraditi, ali ekipa se hrabro drži – u kuhinji, u sali i u backstageu (zakulisju ako vam je draže po hrvatski) gdje se peru tanjuri i gdje se odvija sva drama [i o tome nekom drugom prilikom].
Svaki se dan peče domaći kruh; drniški pršut i konavoski sir iz ulja su u niskom startu na šanku; zaljeva se začinsko bilje posađeno u arlama; poliraju se čaše i svaki dan na ploči osvane nova dnevna ponuda iz naše kuhinje.
Treba još malo vremena da se emocije i dojmovi slegnu pa će biti i poneka anegdota i suvislija priča. Svima koji su bili još jednom puno hvala, a za ostale se nadam da će ih put jednom nanijeti k nama. Feels like home.
14 komentara
rado bih došla! jednom…kad me put nanese u Dubrovnik 🙂
Mi čekamo 🙂
Puno srece (a trebat ce) vam zelim!!! Nadam se i navratit ovog ljeta iz naše Pelješke baze 🙂
Hvala puno 🙂 Nadam se da se vidimo 🙂
Bravo ! Iskrene čestitke na otvorenju i jako mi je drago da je ovako dobro i krenulo. Restoran je krasan, ponuda obećava, sigurna sam da će i dalje biti ovako puno i da će vam se sav rad i trud vratiti. Čim dođem u Dbk dolazim sa svojim curama. Veseli me da je grad dobio ovakvo mjesto !
Hvala draga Branka 🙂 Trudit ćemo se da kvaliteta ostane na nivou i nadam se da ćeš nam uspjeti doći 🙂
bravo, bravo, …čestitam..jako me veseli naročito što je start tako dobar….neka tako bude uvijek…želim ti još nekoliko takvih restorana u dbk…od srca …navratit ću 🙂
A jesam se nasmijala. Jedan je i više nego dovoljan, neka samo sve u njemu bude kako treba i ja zadovoljna 🙂 Javi se kad budeš dolazila <3
cestitke od srca! i puno srece i uspjeha.. znam kako je, i ja sam bila u restoran-biznisu dugi niz godina.. ako ikad budem prolazila tvojim krajevima obavezno cu svratiti =)))
p.s. odakle ideja za ime? =)))
Hvala puno! Trebat će puno sreće i puno rada, ali trudit ćemo se. Pantarul znači “vilica” na dubrovačkom, a palo mi je na pamet onako bezveze pa mi se s vremenom sve više i više sviđalo 🙂
Srce mi se odmah napunilo kad sam vidjela da nudite drniški pršut (jer vučem korijene iz tog predivnog podneblja)! Sad ste mi još draži!!
Taj nam je bio najbolji 🙂
OVO IZGLEDA JAKO LIJEPI SVAKAKO CU VAS POSJETIT
Veselimo se i čekamo 🙂